- Iskoristili ste polovinu limuna, a onaj drugi dio stajao je nekoliko dana i osušio se. Potopite ga u vodu i ostavite da stoji nekoliko sati. Kada ga poslije toga budete koristili, biće opet svjež.
- Stavite limunove u teglu napunjenu hladnom vodom, koju ćete svakodnevno mijenjati.
- Svježe i potpuno zdrave limunove stavite u besprijekorno čiste tegle. Otvor pokrijte isključivo porculanskim tanjirićem. Sipajte u njega vodu do ivice i stavite u hladnu prostoriju. Svakodnevno mijenjajte vodu. Ovako limunovi mogu da traju i po godinu dana.

- Korištenje pogrešnog posuđa može biti jako opasno. Ne koristite oslikane i ukrašene lonce i tave. Neki od njih napravljeni su od olovnog i srebrnog toksičnog materijala, što može uzrokovati teške poremećaje u probavi. Posude od aluminija mogu uzrokovati visok nivo tog elementa u moždanom tkivu, jer se teško uklanja iz tijela. Najsigurnije je posuđe od vatrostalnog stakla i nehrđajućeg čelika.
- Kad kuhate u ekspresnom loncu, pustite da voda provri prije nego što dodate sastojke i stavite poklopac. Nakon toga, kuhajte neko vrijeme na slaboj vatri dok ne procijenite da je hrana gotova.

- Luk je bogat izvor kercetina - važne fitokemikalije i antioksidansa. Često griješimo sjeckajući luk neposredno prije konzumiranja. Umjesto toga, trebalo bi ga nasjeckati i ostaviti da stoji barem 10 minuta prije posluživanja, budući da oksidacija pomaže pri aktivaciji kercetina.

 - Sačuvaćete svako povrće svježim po izgledu i okusu ako ga poprskate nekuhanim mlijekom. To je naročito praktično ako vam je preostala izvjesna količina koja bi, inače, uvenula i postala neupotrebljiva.
- Peršun u vezici će ostati duže svjež i zadržaće svoju boju ako ga držite u čaši sa vodom u koju ste nasuli nekoliko kapi limuna. Vodu sa dodatkom limuna treba mijenjati svaki dan.

- Da bi se prezla sačuvale duža i da ne bi primila neprijatan miris buđi, dodajte 1 do 2 lista lovora u kutiju ili kesu u kojoj inače čuvate prezlu.
- Stavite u posudu za so desetak zrna sirove riže, on će u sebe uvući svu vlagu i so će ostati suha.

 

Mali zmaj – začinska biljka vatrene arome
Estragon, poznat još i kao taragon, autohtona je biljka južne Evrope, a danas se može naći u suhim predjelima Sjeverne Amerike, južne Azije i Sibira. Latinski mu je naziv Artemisia Dracunculus, a „dracunculus“ znači „mali zmaj“. Ovo je ime dobio vjerovatno zbog izgleda njegovog korijenja ili pak zbog njegove vatrene arome. U svakom slučaju, vjerovalo se da ima veliku moć pri iscjeljivanju ugriza zmija i drugih otrovnih stvorenja. U drevna vremena, omiljeno piće indijskih kraljeva bili su sokovi od pomiješanog estragona i komorača. U Engleskoj se nastanio za vrijeme vladavine kralja Henrika VIII, kada su ga počeli masovno saditi u vrtovima. Predanje kaže da se ovaj legendarni kralj, kod kojeg nijedna supruga nije dugo «potrajala», razveo od Catherine Aragonske zato jer je koristila previše - estragona!

Francuski i ruski estragon
Francuski estragon je srednje otporna višegodišnja biljka, visine do 90 cm i raspona 45 cm. Listovi su joj glatki, tamnozeleni, dugački i uski, vrlo jake arome.
Cvjetovi joj i nisu posebno atraktivni, više su to sitne, neugledne glavice tokom ljeta koje jedino u toplim klimama proizvedu zrele sjemenke.
Ruski estragon je nešto viša biljka, naraste do 1,2 m, istog je raspona i cvjetova kao i francuski estragon, jedino su joj listovi nešto grublji i manje tamnozeleni. Otporna je biljka jer potiče iz Sibira.

Uzgoj i održavanje
Samo ruski estragon proizvodi klijavo sjeme, tako da se najčešće i može naći ta sorta. U proljeće sijte sitno sjeme u pripremljene plitice sa mješavinom kore, treseta i šljunka. Nije mu potrebna posebna toplina. Kada su biljke dovoljno velike, presadite ih u vrt, na udaljenost od 60 cm. Zimi, kada biljka uvene, najbolje ju je prekriti pokrivačem, slamom ili
dubokim malčem. Ruski estragon je jako otporan i rast će u svim uvjetima. Prema nekim mišljenjima, postaje sve bolji što je duže na jednom mjestu. Međutim, to baš i nije tačno jer ujedno postaje i sve grublji. Francuski estragon ima superiorniju aromu, ali je i osjetljiviji. Najbolje raste na toplom,
suhom mjestu, a zimi treba zaštitu. Ne voli vlagu. Kako biljka stari, tako joj okus postaje lošiji, pa bi ih trebalo zamijeniti svake tri godine. Lijepo se uzgaja i u loncima, a odaberite veći lonac tako da može širiti korijenje. Uvijek treba biti dobro zaliven, a nastojte ga zalijevati danju, ne noću - nikako ne voli kad mu je mokro korijenje! Zimi, kada biljka miruje, neka joj kompost bude suh, a lonac držite na hladnom mjestu bez mraza.

Ljekovitost
Estragon se danas ne koristi u medicinske svrhe. Nekad se koristio za zubobolju, a danas se koristi jedino ponekad, kada ne pomaže ništa drugo, za ublažavanje nesanice, kada se od njega spravi čaj.

U kulinarstvu
Ova je, pak, biljka, jedna od najdragocjenijih u kulinarstvu. Njena aroma potiče apetit i nadopunjuje mnoga jela. Koristi se sa piletinom, teletinom, ribom, punjenim paradajzom, rižom, te nadjevima za salate.

Zaštita od vještičijih uroka i lijek protiv štucanja
Pradomovina ove začinske i ljekovite biljke su Iran i Indija, a već odavno se rasprostranila širom Evrope. Kopar (lat. Anethum) su koristili egipatski ljekari još prije 5.000 godina, a njezini ostaci pronađeni su u rimskim ruševinama u Britaniji. Spominje se i u Bibliji, u Evanđelju svetog Mateja, gdje se opisuje kao jedna od biljaka kojom su se plaćali porezi. U srednjem vijeku kopar je bio na cijeni kao zaštita od vještičijih uroka, magičari su ga koristili u svojim čarolijama, a obični ljudi su ga stavljali u vino radi pojačavanja strasti. Voda od kopra služila je za liječenje kašlja i glavobolja, te za umirivanje dojenčadi sa suhim kašljem. Sjemenke kopra su bogate eteričnim uljima.

Kopar – Anethum graveolens
Kopar je jednogodišnja biljka. Naraste od 60 cm do 150 cm, raspon 30 cm. Ljeti ima sitne, žuto-zelene cvjetove u plosnatim rahlim štitcima. Listići su joj nježni, aromatični i djeluju poput perja.

Uzgoj i održavanje
Kopar voli dobro ocjedito,  tlo s puno sunca. Posadite ga sredinom proljeća u plitke rupe na pripremljenom tlu (što dalje od komorača, jer se međusobno oprašuju kad su blizu i miješaju im se arome), gdje će i ostati. Zaštitite ga od vjetra. Kada su biljke dovoljno velike, razrijedite ih na udaljenost od 20 cm. Sijte u vremenskim razmacima, u manjim količinama, tako da imate zalihu svježeg lišća tokom cijelog ljeta. Biljke su prilično krhke, pa će im vjerovatno trebati oslonac. Najbolje je da oko biljke zabijete grančice u zemlju i povežete ih koncima rafije. Redovno ih zalijevajte, posebno kad je jako vruće. Zimi iskopajte sve biljke i sjeme, inače će prerasti u korov. Kopar možete saditi i u loncima, na zaštićenom mjestu sa puno sunca i uz potporu kolaca. Redovno režite biljku kako biste podstakli novi rast. Ova biljka živi prilično kratko, pa je zato sijte u vremenskim razmacima. Kopar nije poželjno držati u zatvorenom prostoru jer je tada prenježan i sklon bolestima.

Ljekovitost
Kopar je antispazmodik i sredstvo za umirenje. Čaj ili voda od kopra popularan je lijek za uznemiren želudac, dojiljama potiče stvaranje mlijeka, testimulira apetit. Čest je sastojak dječijih lijekova zbog umirijućeg djelovanja na kolike.
Savjet: Čaj ili voda od kopra pomažu protiv štucanja i nesanice, a žvakanjem sjemenki osvježit ćete dah. Zgnječeno sjeme ubačeno u kupku dobro je za jačanje noktiju!

U kulinarstvu
Ovo je biljka koja poboljšava apetit i probavu. Razlika između listića i sjemenki je u njihovoj pikantnosti.
Kada je potreban oštriji okus, onda je bolje sjeme. Koristi se za dodavanje okusa juhama, janjećem gulašu te pečenoj ribi. Može dodati malo pikantnosti i jelima od riže, a u kombinaciji sa sirćetom od bijelog vina, može se koristiti za pravljenje sirćeta od kopra. Listovi kopra mogu se koristiti u raznim jelima jer poboljšavaju aromu hrane.

Mirisni začin iz cvijeta orhideje
Vanilija svoje porijeklo vodi iz Meksika, a njen latinski naziv je Vanilla fragrans - Vanilla planifolia i spada u porodicu orhideja. Vanilija je jedinstveno lijepa biljka i jedina je orhideja čiji su plodovi jestivi. Koristili je još Asteci za obogaćivanje okusa svog plemenitog napitka - xocolatl, mješavine zrna kakaovca, vanilije i meda. U Evropu je donosi španski konkviskador, Hernan Cortes, u 16. stoljeću. Frederic Rosengarten u svome djelu Knjiga o začinima navodi: „Vanilija je najistaknutiji doprinos zapadne hemisfere začinima svijeta.“. Očigledno se svijet složio s tom rečenicom, budući da se vanilija koristi u tolikoj mjeri da je postala omiljeni začin za slatkiše, alkoholna i bezalkoholna pića i umake.

Cvijet koji živi samo jedan dan
Vanilija spada u tropske orhideje penjačice sa zelenom mesnatom stabljikom, čije se korijenje pruža po okolnim stablima kao parazit. Cvjetovi su joj žute i narandžaste boje,  raste u skupinama. Svaki se dan, tokom samo dva mjeseca cvata u godini, otvara po jedan cvijet koji živi samo jedan dan. Budući da je biljka tropskih krajeva, ne može se uzgojiti u područjima umjerene klime. U prirodi cvjetove vanilije mogu oprašivati samo jedna vrsta pčela i kolibri, vrlo male ptice koje svojim dugim kljunom prodiru kroz membranu koja odvaja tučak i prašnik. Upravo zbog toga je do 1836. godine Meksiko imao monopol nad proizvodnjom vanilije. Međutim, belgijski botaničar Charles Morren otkrio je da se cvjetovi vanilije mogu oprašivati i ručno. Pet godina kasnije, njegov postupak usavršava Edmund Albius, koji je oprašivanje počeo provoditi zašiljenim bambusovim štapom, kako
se i dan-danas radi.

Dragocjena i zahtjevna biljka tropskih krajeva
Vanilija je jedan od najskupljih slatkih začina na svijetu, a kupuje se u mahunama. Mahune vanilije su prilično skupe, a jedan od glavnih razloga za to je dugotrajan proces proizvodnje. Stabljike se uzgajaju na živim stablima ili grmovima koji im služe kao potporanj i koji se, kao uostalom i sama vanilija, moraju redovno podrezivati kako bi cvjetovi bili dostupni osobama koje vrše oprašivanje. Plodovi rastu iz oplođenog cvijeta u obliku izdužene zelene mahune. Nakon otprilike devet mjeseci, malo prije nego sazriju, beru se ručno i mijenjaju boju u žutu, a potom u smeđu.
Budući da zelene mahune nemaju specifičan okus, tek tada počinje naporan posao sušenja kako bi se iz ploda dobila najkvalitetnija aroma. Proces isušivanja i sušenja mahuna vanilije traje gotovo pola godine. Prije samog sušenja, mahune se nakratko potapaju u vodu. Tada počinje postupak vrenja koji traje oko 15 dana. Mahune se izlažu suncu da upiju toplinu, a preko noći se zamotavaju i drže na toplom kako bi vlaga izašla iz njih. Tokom fermentacije nastaju bijela kristalna zrnca - vanilin, te se konačno pojavljuje i aroma vanilije. Nakon fermentacije mahune ostaju nekoliko mjeseci na suncu ili u toplim prostorijama kako bi se potpuno isušile. Tokom sušenja na težini izgube gotovo pet puta. Nakon sušenja, mahune su spremne za tržište. Prije vezanja u snopove i pakiranja u limene kutije mahune se sortiraju. Najviše se cijene one koje su duge dvadesetak centimetara, savitljive, aromatične i punog izgleda. Zbog velike vrijednosti ploda vanilije uzgajivači moraju dobro čuvati svoje nasade pa se nerijetko mahune označe ubodom igle, kao znakom kvalitete, ali i zaštite od krađe.

U kulinarstvu
Kuhari se, uglavnom, bolje snalaze sa ekstraktom vanilije nego sa okusom pravog ploda. Frederic Rosengarten uspoređuje spravljanje ekstrakta vanilije s filtriranom kafom. Mahune se suše i usitnjuju, stavljaju u metalne korpice i potapaju u vruću otopinu vode i 35 posto alkohola. Ekstrakt je vrlo jak i obično je nekoliko kapi dovoljno za jak okus. Iako je upotreba ekstrakta praktičnija i brža, mahuna ipak daje snažniji okus. Vanilija, sama po sebi, ima specifičnu aromu te može obogatiti mnoga slatka jela, kao i pića poput slatkih likera ili mliječnih napitaka. Može pojačati i okus raznih umaka i preljeva, ali se najviše koristi u kombinaciji sa čokoladom.
I mahune i ekstrakt vanilije često se koriste u kuhinji, ali, ipak, cjeloviti plod ima najpotpuniji okus. Da bi se izvuklo najviše arome, potrebno
je mahunu oštrim nožem izrezati po dužini,  zvaditi izrazito aromatične sitne sjemenke i sastrugati mesnatu pulpu iz nje. U kuhinji se mogu koristiti i meso i kora ploda vanilije. Da bi se obogatio okus jela na tekućoj bazi, tipa pudinga ili sladoleda, dovoljno je potopiti dvije mahune u litar ključale vode i ostavitih ih sat vremena da puste aromu. Naravno, prije serviranja treba ukloniti mahune. Mahune iskorištene na taj način mogu se koristiti više puta. Preporučljivo je da se presječene, a i cijele mahune čuvaju u posudi bez zraka ili u šećeru. Korištenu mahunu se može i narezati i pomiješati sa kafom prije kuhanja, što će joj dati slatkastu aromu.

Mali savjet: Kako napraviti domaći vanilin šećer
Većina domaćica uglavnom kupuje gotov vanilin šećer, ali on nije tako ukusan kao domaći. Evo kako ga napraviti: kupite nekoliko štapića vanilije - iako su dosta skupi, isplati se, jer se kao krajnji proizvod dobije velika količina vanilinog šećera koji može stajati godinama. Cilj je da prirodna aroma štapića vanilije prodre u šećer. Proces će se odvijati znatno brže ako štapiće ubacite u šećer koji držite u čvrsto zatvorenoj tegli.
Za sve ovo najpotrebniji vam je mikser. Četiri štapića vanilije ubacite u mikser, sameljite sasvim sitno, a zatim dodajte 1 kg šećera. Sameljite nekoliko puta, sve dok ne dobijete sitnu smjesu pepeljaste boje - pravi šećer od vanilije! Sipajte u čistu i suhu teglu, čvrsto zatvorite originalnim zatvaračem, pa odložite na suho i tamno mjesto.

Vanilija umiruje glad
Miris vanilije djeluje umirujuće pa je odlično sredstvo protiv napada gladi, pokazuje istraživanje stručnjaka bolnice St. George u Londonu. Učesnicima eksperimenta koji pate od viška kilograma zalijepljen je flaster koji oslobađa miris vanilije, usljed čega su se njihovi napadi gladi prorijedili za 50 posto. Savjet: sipajte nekoliko kapi aromatičnog ulja od vanilije na maramicu i udišite miris kada ogladnite.

 

Tikvice – saveznik u mršavljanju
Tikvice su tipična mediteranska biljka sunčanih krajeva, puna i sočna, iz porodice bundeva. Domovina joj je cijeli Mediteran, a njezini tamno zeleni plodovi mogu narasti i do 2 kg težine. Vrlo su ukusan dodatak salatama i sirovim jelima, a dobre su i kuhane. Idealne su kod tretmana mršavljenja jer imaju malo kalorija i puno hranjivih tvari. Tikvice je uvijek najbolje kuhati sa malo ulja. Dobro se kombiniraju sa začinskim biljkama kao što su estragon, origano ili menta.

Kupovina i priprema
Kao i sa krompirom, bolje je kupiti manje komade, a trebaju biti čvrste, nipošto vodenaste. Dobre su one sa bijelo-zelenim prugama. Odstranite peteljke i nagnječena mjesta, operite ih, razrežite po dužini i nasijecite na ploške ili male komadiće. Kuhajte ih vrlo kratko i nemojte ih previše začiniti jer je njihova posebnost upravo u njihovom nježnom okusu. Preporučljivo ih je pripremati sa drugim povrćem, a najbolje se slažu sa crvenim paprikama, paradajzom, lukom i bijelim lukom. Njihove biološke tvari međusobno se izvrsno nadopunjuju.

Liječenje tikvicama
• čine vitkim, bez gubljenja hranjivih tvari
• aktiviraju izmjenu tvari u ćelijama
• povećavaju mentalne sposobnosti
• djeluju smirujuće i stimuliraju živce
• jačaju mišiće i srce, te imunitet i sve sluznice
u tijelu
• povećavaju količinu bjelančevina, čime se
diže ukupna sposobnost organizma
• izlučuju otrove iz crijeva i vezuju masne tvari

Krompir – preko plemićkih trpeza, pa do namirnice za narod
Svima dobro znani krompir u neku ruku je osnova čitave naše prehrane. Kolijevka krompira su visoke Ande u Južnoj Americi. Bio je osnova ishrane starih Inka, a još 100 godina nakon otkrića Amerike naši preci nisu imali pojma da postoji jedna takva višestruko upotrebljiva biljka. Krompir je najprije stigao u Španiju, i to u plemićke porodice, a tek je pruski kralj Friederich Veliki od njega načinio hranu za narod. Krompir se danas uzgaja širom svijeta, a najveći svjetski proizvođači
su Rusija, Poljska i Njemačka. Krompir je najvažniji izvor škroba i najznačajnija osnovna prehrambena namirnica.

Kupovina i priprema
Radije proberite sitniji krompir jer je on manje hemijski obrađivan. Najbolje je kupovati biološki uzgojeni krompir koji možete pripremiti i u ljusci, dok sve ostale treba oguliti.
Upozorenje: Zelene dijelove gomolja krompira obavezno odstranite jer sadrže biljni
otrov solanin koji može prouzrokovati glavobolje grlobolje, bolove u trbuhu, proljev itd.

Liječenje krompirom
• regulira količinu vode u tijelu
• izgrađuje koštano tkivo
• jača mišiće, srce i krvotok
• aktivira čitav metabolizam i stimulira rast
(posebno važno za djecu)
• potiče proizvodnju hormona
• regulira probavu i pomaže kod zatvora stolice
• osvježuje dah i otklanja umor

Krastavac – povrće koje uljepšava
Nije sasvim izvjesno, ali smatra se da krastavac potiče iz istočne Indije. Otprilike 500 godina p.n.e. krastavce su počeli uzgajati Grci, a potom i Rimljani. Ovi zeleni plodovi koji su puni vode i nemaju gotovo nimalo kalorija,
trebaju toplinu i jako su osjetljivi na mrazeve.
Kod nas su se udomaćili tek u kasnom srednjem vijeku. Izvrsna su osnova za salate i odlično utažuju žeđ. Što je neko voće ili povrće vodenastije, to je bolje za mršavljenje. Krastavci opskrbljuju naš organizam
vitaminima i elementima u tragovima, uz minimalnu količinu kalorija. Ako položite kolutiće krastavca na oči ili kožu, koža postaje vlažnija, a prodiru i određene hranjive tvari. Pijenje soka od krastavca pomaže kod oteklina na rukama i nogama.

Smršajte sa krastavcem
Jednom dnevno jedite salatu od krastavca, a za užinu pojedite čisti krastavac. Kolutići krastavca sa malo soli i nemasnog svježeg sira odličan su namaz za hljeb.
Već nakon pet dana osjećat ćete se znatno lakšim. Gusto upozorenje: krastavce morate dobro sažvakati jer bi u suprotnom mogli izazvati probavne smetnje.

Kupovina i priprema
Svježi domaći krastavci kod nas se mogu naći od marta do novembra, dok u ostalim mjesecima koristimo uvozne. U frižideru, u pretincu za povrće, mogu se održati čak tri sedmice. Krastavci uzgojeni na otvorenom
sadrže u pravilu više gorkih tvari nego oni iz staklenika, ali i gorke tvari su dobre jer čiste crijeva. Krastavac dobro operite, a možete ga pojesti neoguljenog ukoliko mu koža nije oštećena ili nagnjila. Salatu od krastavca morate pojesti brzo nakon što ste je narezali
jer vrlo brzo počne puštati vodu.

Liječenje krastavcima
• poboljšavaju iskorištavanje bjelančevina
• čiste crijeva i odstranjuju otrove
• smanjuju tjelesnu težinu
• jačaju imunitet, sluznice i vezivna tkiva
• ublažavaju bubrežne tegobe i tegobe sa mjeguhurom
• blagotvorno djeluju kod opeklina od sunca
• uljepšavaju kožu i kosu

Savjet: kolutići krastavca na očima pomažu
kod suhih, natečenih ili upaljenih očiju.

U dosluhu sa vilama
Majčina dušica (lat. Thymus), poznata i kao timijan, rod je koji obuhvaća brojne vrste različitog izgleda i dolazi iz različitih krajeva svijeta. Većina ih raste na Mediteranu, ali može ih se naći čak i na Grenlandu ili u zapadnoj Aziji. Ovu su drevnu biljku Egipćani koristili u obliku ulja za balzamiranje, Grci su je dodavali u kupke ili pak koristili kao tamjan u svojim hramovima, a Rimljani su njome pročišćavali sve prostorije. Kao i sa većinom drugih aromatičnih, začinskih biljaka, Ri-mljani su majčinu dušicu širili Evropom za vrijeme njihovih osvajačkih pohoda, sve do Britanije. U srednjem vijeku ispijanje čaja od majčine dušice bio je ritual koji je omogućavao ljudima da vide vile, a ova biljka se stavljala i u bukete da pročisti mirise bolesti. Zbog njenih antiseptičnih svojstava, suci su je koristili uz ruzmarin za sprečavanje zatvorske groznice.

Vrste timijana
Vrsta ove biljke ima zaista mnogo, pa ćemo pobrojati samo neke od njih: Thymus citriodorus – limunski timijan. Vazdazelena, srednje otporna višegodišnja biljka. Visina 30 cm, raspon 20 cm. Ružičasti cvjetovi ljeti, a listovi su prilično veliki i zeleni, sa jakim mirisom limuna. Odlična kulinarska majčina dušica, dobra u kombinaciji sa mnogim jelima od piletine ili ribe. Thymus „Fragrantissimus“ – timijan sa mirisom narandže. Vazdazelena, otporna višegodišnja biljka. Visina 30 cm, raspon 20 cm. Ima malene blijedoružičaste/ bijele cvjetove ljeti, a listovi su joj mali, uski, sivkastozeleni, sa mirisom narandže. Thymus vulgaris – obični (vrtni) timijan. Vazdazelena, otporna višegodišnja biljka. Visina 30 cm, raspon 20 cm. Ova je majčina dušica poznata svima. Ima svijetloljubičaste cvjetove ljeti, a listovi su joj tanki, zeleni i aromatični. Može se koristiti u umacima, varivima, salatama, itd.

Uzgoj i održavanje
Većinu vrsta majčine dušice najbolje je uzgajati iz mekanih reznica, u rano proljeće ili ljeto. Dužina reznice trebala bi biti 5-8 cm. Za tlo, koristite mješavinu kore, treseta i šljunka. Mlade biljke neka prezime pod zaštitom, a na otvoreno ih presadite tek narednog proljeća. Budući da je ovo aromatična biljka, ona ne pati od štetnika, ali može istrunuti ako joj je zimi tlo prevlažno. Ljeti uzimajte reznice od mladica bez cvjetova, a zimi zaštitite lonce i zalijevajte samo ako je neophodno. U vrtu se sadi na siromašnom (sa malo hranjivih tvari) i dobro ocjeditom tlu da bi postigla najbolju aromu. Ovo je biljka koja voli sušu i treba zaštitu od hladnih vjetrova, te oštrih i vlažnih zima. Sadite kada se tlo zagrije i prođe opasnost od mraza, i to na udaljenost od cca 20 cm između sadnica. Ako je sadite u loncima, držite ih na sunčanom mjestu, što će pomoći aromatičnim uljima da dođu na površinu listova, te poboljšati aromu. Podrežite nakon cvatnje da zadržite oblik i potaknete novi rast.

Ljekovitost
Majčina dušica ima jaka antiseptička svojstva. Čaj je dobar za grgljanje ili ispiranje usta, te je odličan lijek za bolno grlo ili upalu desni. Dobar je i za mamurluk. Eterično ulje je antibakterijsko i antigljivično, a koristi se u proizvodnji zubnih pasti, vodica za ispiranje usta i grgljanje, te u drugim toaletnim proizvodima. Nekoliko kapi ulja dodanih u kupku pomaže u ublažavanju reumatičnih bolova, a često se koristi i u uljima za masažu. Gusto upozorenje: iako je ljekovita doza izvučena iz cijele biljke sigurna, bilo koja količina eteričnog ulja je otrovna i ne bi se smjela koristiti za unutrašnju upotrebu. U kulinarstvu Majčina dušica je pomoćnica probavi i pomaže u razgradnji masne hrane. Jedna je od glavnih sastojaka buketa „garni“, a dobra je za temeljce, marinade, variva itd. Grančica ili dvije sa pola luka odlično je punjenje za pile. Koristi se i za teža jela kao što su pečenke ili pečeni krompir, a dobro se slaže i sa juhama i umacima od paradajza.

Sveta, ljekovita rimska biljka
Kadulja ili žalfija, poznata i kao kuš, na latinskom se zove Salvia officinalis, a ovo je ime izvedeno iz riječi „salveo“, što znači „spašavam“ ili „liječim“. Grci su je koristili za liječenje čireva, sušice i zmijskih ugriza. Rimljani su je smatrali svetom biljkom koja se sakupljala za ceremonije. Za sakupljanje su se koristili posebni noževi koji nisu bili od željeza, jer kadulja reagira sa željeznim solima. Sakupljač kadulje morao je nositi čistu odjeću, imati čista stopala i primijeti žrtvu u hrani prije no što bi ceremonija počela. Kadulja se smatrala dobrom za mozak, razum i pamćenje. Bila je dobra i za ispiranje usta i grgljanje, te se koristila kao zubna pasta. I Kinezi iznimno cijene ovu biljku, a prema pričama, u 17. vijeku Kinezi su bili spremni trampiti tri korpe kineskog čaja za jednu korpu kadulje.

Vrste kadulje
Najrasprostranjenije su: Salvia lavandulifolia – uskolisna kadulja. Otporna, vazdazelena višego- godišnja biljka. Visina i raspon oko 45 cm. Ljeti ima privlačne plave cvjetove, a listovi su joj maleni, uski i jajolikog oblika, te su često vrlo aromatični. Ovo je odlična kadulja za kuhanje, vrlo bogatog okusa. Dobra je i za čaj. Salvia officinalis – ljekovita kadulja, poznata i kao obična ili vrtna kadulja. Samoniklo raste samo duž istočne jadranske obale. Otporna, vazdazelena višego dišnja biljka. Visina i raspon 60 cm. Cvjetovi su joj ljeti plavi ili svijetloljubičasti, a listovi zeleni, hrapavi, uski ili jajastog oblika, vrlo aromatični. Ovo je najbolje poznata kadulja u kulinarstvu. Salvia officinalis „Icterina“–zlatna kadulja. Otporna, vazda- zelena višegodišnja biljka. Visina 45 cm, raspon 75 cm. Vrlo rijetko cvjeta u hladnijim klimama, inače su joj cvjetovi plavi ili svijetloljubičasti. Listovi su joj šareni zelenozlatni, hrapavi, mali i jajastog oblika, te aromatični. Blage je arome, ali jednako je dobra za kuhanje.

Uzgoj u vrtu
Kadulja je prvenstveno mediteranska biljka, dovoljno je otporna da podnese uobičajenu zimu bez zaštite, dokle god je tlo dobro ocjedito i nije kiselo, a stanište što je više moguće suho i toplo. Na otvoreno je treba saditi tek kada prođe opasnost od mrazeva, a sije se na udaljenost oko 23 cm jedne od druge. Tokom prve zime, mlade biljke treba prekriti hortikulturnim runom. Da bi biljke bolje rasle grmoliko, orežite u proljeće da potaknete mladice zbog jače arome, te nakon cvatnje u kasno ljeto. Nikada ne orezujte najesen, jer to može ubiti biljke. Budući da kadulja lako postane drvenasta, zamjenjujte biljke svakih 4-5 godina. Ako je uzgajate u loncima, koristite mješavinu komposta od kore, treseta i šljunka za sve sorte, i ne zalijevajte previše.

Ljekovitost
Kadulja se već stoljećima cijeni zbog svojih ljekovitih svojstava. Prvoklasan je lijek protiv prehlade kao vrući uvarak. Čaj od kadulje pomiješan sa malo jabukovog sirćeta dobar je za grgljanje kod bolnog grla, laringitisa i tonzilitisa. Koristan je i za upaljene desni i čireve usne šupljine. Esencijalno ulje se dobiva destilacijom svježih ili djelomično suhih cvjetnih stapki i listova. Koristi se u biljnoj medicini, ali češće u parfemima i sapunima, te za aromatiziranje vina, vermuta i likera. U kulinarstvu Ova moćna ljekovita biljka također je i kulinarska biljka, iako se u kulinarstvu krivo koristila i procjenila. Kada se štedljivo koristi, daje ljupku aromu, pomaže probavljanje masnih jela, a budući da je antiseptična, preporučuje se prilikom kuhanja mesa. Dugo se koristila za kobasice zbog konzervansnih svojstava. Odlična je i za biljni žele, ili ulje i sirće. Međutim, najbolje ju je koristiti svježu. Dobra je za juhe, te sa povrćem, tjesteninom i mesom. Upozorenje: preduga ili prevelika upotreba kadulje može uzrokovati simptome trovanja! Čaj od kadulje nemojte piti duže od dvije sedmice zaredom jer jaka antiseptična svojstva kadulje mogu uzrokovati otrovno djelovanje. Zanimljivost: kadulja posađena sa kupusom navodno tjera kupusove bijele leptire. Općenito je korisna ako se posadi uz lozu.

Slatka ljutina tropskog začina
Cimet se spominje još 2800 godina p.n.e., a najviše se uzgaja u tropskoj Aziji (Cejlon, Šri Lanka) te u Indiji i Indoneziji. Postoje stotine vrsta i podvrsta cimetove biljke. Kao začinske, koriste se dvije vrste: cejlonski i cimet kasija, poznat kao kina-cimet, koji potiče iz Burme, a u Evropi se upotrebljavaju obje. Cejlonski i kina-cimet Cejlonski cimet stiže u prodavnice u štapićima i ima nježniju i prijatniju aromu. Okus mu je blago oštar i slatko-peckav. Sadrži 1,5 do 4 posto eteričnih ulja. Najbolje vrste kina-cimeta mirišu oštrije, a okus im je peckavo ljut i sladak. Cimet se dva-tri puta godišnje siječe sa svakog stabla, zatim se prekonoći umotava u kokosove asure i pušta da fermentira, nakon čega mu se guli spoljna kora, zatim i srednja, a upotrebljava se samo nježna, unutrašnja kora. Deset takvih tankih kora uvijaju se jedna u drugu pa se suše prvo u sjenci a zatim na suncu. Tako cimet dobija svoju žućkasto-smeđu boju. Cejlonski cimet je znatno deblje kore i samo se jedanput uvija u štapić. U prodavnice stiže uglavnom u komadićima od 3-10 cm.

Ljubavna veza jabuka i cimeta
Štapići cimeta najviše se koriste kao začin, za dodavanje arome jelu. Meksiko je jedan od najvećih izvoznika pravog cimeta, a tamo ga najviše upotrebljavaju u čokoladama. Koristi se i u drugim desertima, npr. u piti od jabuka, te u začinjenim slatkišima, čaju, vrućem kakau i likerima. Na Bliskom Istoku upotrebljavaju ga za začinjavanje jela od piletine i janjetine. U SAD-u njime začinjavaju cereale i jela na bazi kruha ili voća, a posebno jabuka. Čak se prodaje posebna mješavina šećera i cimeta u tu svrhu. U perzijskoj kuhinji prašak od cimeta je poznat odavno i vrlo je važan začin. Koriste ga u raznim gustim juhama, pićima i slatkišima. Često ga pomiješaju sa ružinom vodicom ili drugim začinima kako bi dobili „curry“ puder na bazi cimeta za variva ili za prskanje po slasticama.

Ljekovita unutrašnja kora
Za lijek se upotrebljava samo kora cimeta, a ostali dijelovi kao začini. Vanjska kora drveta nema ljekovitih svojstava, koristan je samo njen unutrašnji, svijetloružičasto-smeđi dio. Cimet je aromatik, korigens, hemostatik, stomahik, nervinum, adstrigens i dezinficijens probavnih organa. Punokrvni i lako uzbudljivi ljudi ga ne podnose. Cimet jača srce i želudac, oživljuje živce i osvježava krv, pomaže kod slabe probave, stvaranja previše kiseline i sluzi u želucu, kod grčevitog povraćanja, te kod prejake i preduge menstruacije ili poslije porođaja, stimulira mokrenje i djeluje protiv gihta. Zbog tanina se primjenjuje i kao lijek protiv proliva. Cimet je poznat u medicini i za liječenje prehlade. Značajan je antioksidant, a ima izvrstan farmakološki učinak u terapiji dijabetesa tipa II. Koristi se još za liječenje zubobolje te za ugodniji dah, a smatra se da se redovnom upotrebom cimeta poboljšava probava i postaje otporniji na prehlade.

Mirišljave svijeće
Plodovi se ne jedu, ali iz njih se istiskuje vosak za mirišljave svijeće. Iz listova koji se stavljaju u jela kao začin (slično lovoru), istiskuje se ulje od kojega se pravi cimetova voda i tinktura. To ulje jako žari, pa i samo jedna kap izaziva upalu ako padne na kožu. Ako se pak kapi ulja prevuku šećerom, dobiva se tzv. “cimetov konfekt” ili “sanalet”, koji se koristi za jačanje želuca. Ako je kora na jeziku gorka, onda to nije cimet, nego neka druga kora. Zgodan je i za odbijanje insekata. Zanimljivost: u nekim religijama, cimet se koristi za pročišćenje, te za sreću, ljubav i novac.

Najskuplji začin na svijetu
Šafran je začin koji se dobija iz cvijeta šafrana „crocus“ (Crocus sativus), vrste crocusa iz familije Iridaceae. Ovaj već desteljećima najskuplji začin na svijetu, porijeklom je iz jugoistočne Azije, a koristi se u kuhanju kao začin, ili pak za bojenje tkanina. U Evropi su ga najprije kultivirali u Grčkoj. Riječ šafran (engleski: „saffron“) potječe još iz 12. stoljeća, od starog francuskog izraza „safran“, koji pak vuče korijen iz latinske riječi „safranum“. Safranum također se povezuje sa talijanskim zafferano i španskim azafrán. Na arapskom ga zovu azfar, što znači „žuto“, a na perzijskom zafaran.

Gorko sijeno pokošeno
Šafran karakterizira gorkast okus, a vrsni gastronomi njegovu aromu često opisuju kao metalno-medenu, sa notama trave ili sijena. Uzrok tome su hemikalije pikrokrocin i safranal. Također sadrži i karotenoid bojilo, tzv. krocin, koji hrani daje duboku zlatno-žutu nijansu, a koji se koristi i za bojenje tkanina. Zbog ovih svojstava šafran je izuzetno široko korišten začin širom svijeta. Najčešće se upotrebljava u kuhinjama Irana, arapskih i evropskih zemalja, centralne Azije, Indije, te Turske i Maroka. Šafran se ponekad koristi i u likerima i čokoladama. U Kini i Indiji ga najviše koriste za bojenje tkanina, te u parfemima.

Ljekoviti začin
Šafran ima dugu historiju medicinske upotrebe, kao dio tradicionalnog liječenja, a moderna je medicina pak otkrila da šafran sadrži antikarcinogena, te antimutagenska svojstva (za sprečavanje mutacija ćelija). Šafran je i antioksidiant, te posjeduje osobine koje podstiču imunitet.
Zanimljivost: za samo 1 kg začina od šafrana, potrebno je ubrati čak 400.000 cvjetova, ili, slikovito rečeno, cijeli fudbalski teren prekriven cvjetovima šafrana! Puteni užici kraljice Kleopatre Drevni mediteranski narodi, uključujući proizvođače parfema u Egiptu, doktore u Gazi, građane otoka Rodosa te grčke hetaerae kurtizane, koristili su šafran u svojim parfemima, ljekovitim pripravcima, potpouriju, maskarama, te ga prinosili kao žrtvu svojim božanstvima. Čuvena kraljica Kleopatra koristila je šafran u svojim kupkama, smatrajući da joj povećava užitak vođenja ljubavi. Egipatski iscjelitelji koristili su šafran kao terapiju za sve vrste gastrocrijevnih smetnji. Aulus Cornelius Celsus propisivao je šafran kao lijek za rane, kašalj, te razne druge zdravstvene tegobe. Rimljani su pak toliko voljeli šafran da su rimski kolonijalci ponijeli šafran sa sobom kad su se naselili u južni Gaul, gdje se nastavio intenzivno uzgajati sve do pada Rimskog Carstva. Prema nekim nagađanjima, šafran se vratio u Francusku tek u 8. stoljeću n.e. preko Mura, a prema drugoj teoriji, preko Papa iz Avinjona u 14. stoljeću.

Mukotrpno branje cvijeća
Većina šafrana raste u pojasu oko mediteranskih zemalja, pa sve do Kašmira na istoku. Godišnje se u svijetu proizvede oko 300 tona šafrana. Iran je prvi na listi svjetskih proizvođača, sa više od 81 posto od ukupne svjetske proizvodnje. Među manje proizvođače spadaju Španija, Indija, Grčka, Azerbejdžan, Maroko i Italija. Potrebno je otprilike40 sati kontinuiranog rada da se ubere 150 000 cvjetova. Nakon što se prah izvuče iz cvjetova, brzo se osuši i pakira u hermetički zatvorenu ambalažu.
Zanimljivost: u zemljama Zapada, cijena šafrana dostiže nevjerovatnih 1,500 eura po kilogramu!