Različite kuharice širom svijeta iznose razne preporuke zasoljavanja vode u kojoj se kuha tjestenina. Ne samo da se raspravlja treba li soliti vodu ili ne, nego su već postavljene i teorije o najpoželjnijem trenutku dodavanja soli! Neke tvrde da treba zasoliti hladnu vodu, neke preporučuju zasoljavanje u trenutku kada voda zakipi, a neke, pak, tek nakon dodavanja tjestenine u kipuću vodu. Mnogi tvrde, pozivajući se na svoje srednjoškolske udžbenike iz hemije, kako prisustvo kuhinjske soli podiže tačku vrenja vode iznad 100°C što ima za posljedicu vrenje vode na višoj temperaturi i brže kuhanje tjestenine. No pritom se zanemaruje činjenica da je za stvarno postizanje takvog učinka potrebno dodati toliku količinu soli, da to više nije tekućina za kuhanje tjestenine nego smjesa za odleđivanje cesta!! Osim o bržem kuhanju, postoji i teorija o promjeni strukture tjestenine – neki, naime, tvrde da dodavanje soli održava poželjnu konzistenciju tjestenine, odnosno da sprječava njeno raskuhavanje. I dok se širom svijeta razvija čitava nauka o soljenju vode pri kuhanju tjestenine, sigurno je samo jedno. Ukoliko ne posolite vodu u kojoj kuhate tjesteninu, neovisno o trenutku u kojem se odlučite za taj ključni potez, dobit ćete bezukusni ugljikohidratni obrok na svom tanjiru.

Prema novoj studiji objavljenoj u American Journal of Clinical Nutrition, povišen unos hrane bogate magnezijom može se povezati sa smanjenim rizikom za iznenadnu srčanu smrt kod žena. Prema rezultatima studije, najviši prehrambeni unos magnezija rezultirao je smanjenjem rizika za iznenadnu srčanu smrt za 37% u usporedbi sa najnižim prehrambenim unosom magnezija. Također je uočena pozitivna veza između nivoa magnezija u krvi te smanjenog rizika od iznenadne srčane smrti. U brojkama, svako povećanje razine magnezija za 0,25 mg u decilitru krvi rezultiralo je smanjenjem rizika od iznenadne srčane smrti za 41%. U studiji su analizirani podaci 88375 žena praćenih tokom 26 godina. U tom periodu dokumentirano je 505 novih slučajeva iznenadne srčane smrti. Nakon što su u obzir uzeli ostale potencijalne faktore rizika za iznenadnu srčanu smrt, primjerice pušenje, dob, prisutnost kardiovaskularnih bolesti, istraživači su utvrdili da najviši unos magnezija hranom te najviši nivo magnezija u krvi značajno smanjuje rizik od iznenadne srčane smrti, u usporedbi sa najnižim unosom magnezija te najnižim nivoom magnezija u krvi. Prehrambeni izvor magnezija uključuje zeleno lisnato povrće, meso, grahorice i žitarice, orašaste plodove i mlijeko.

Čini se da vježbanje i nema toliko važnu ulogu u mršavljenju koliko u održavanju težine, točnije tjelesne mase. No, prije nego što odbacite svoje sprave za vježbanje, pričekajte još malo. Ne treba odbaciti vježbanje kao metodu mršavljenja, ali trebalo bi shvatiti kakav utjecaj vježbanje ima na vaše tijelo, u čemu vam može ili ne može pomoći. Novija istraživanja sve uspješnije razrješavaju neke još uvijek skrivene tajne utjecaja vježbanja na metabolizam, apetit i, općenito, naše tijelo. Tako se, primjerice, metabolički utjecaji vježbanja razlikuju kod muškaraca i žena.

Nema velike „filozofije" oko toga kako smršati. Sagorjeti više kalorija nego što ih unesemo u tijelo. Manje jesti ili više vježbati. Ili, najbolje, oboje. No, nije to baš tako jednostavno i lako jer proces otežavaju začkoljice u obliku naših hormona. Vježbanjem se mijenjaju razine hormona u tijelu vezanih za apetit kao što su acilirani grelin, koji pojačava našu želju za hranom, te inzulin i leptin koji imaju utjecaj na način kojim tijelo sagorijeva kalorije.

Tako je prošle godine na konferenciji American College of Sports Medicine predstavljeno istraživanje u kojemu su mladi muškarci 90 minuta vježbali poprilično visokim intenzitetom, nakon čega im je zabilježen pad koncentracije aciliranog grelina u krvi pa tako i želja za hranom ostatak tog dana. Vježbanje je oslabilo njihov apetit. No, drugačije je sa ženskim tijelom. Ako se sagorijeva više kalorija nego što unesete, povećava se nivo aciliranog grelina u krvi, smanjuje se koncentracija inzulina, što znači da vas vaše tijelo, drage dame, „zove" da nadoknadite sve one kalorije koje ste vježbanjem izgubile. Život nije fer, sada je i naučno dokazano. Dakle, fiziološki gledano, žene imaju mehanizme kojima se bolje čuva masnoća u tijelu, što evolucijski objašnjavamo potrebom da skladištimo energiju u uvijek moguće reproduktivne svrhe. No, kada žene uspiju skinuti kilograme, čest je slučaj da se tokom vremena kilogrami vrate nazad. A tu se vježbanje pokazuje ključnim. U istraživanju objavljenom prošli mjesec u časopisu American Medical Association, naučnici sa fakulteta u Harvardu istražili su podatke o 34.000 žena. Istraživanje je započelo kada su žene imale prosječno 54 godine i pratilo ih je sljedećih 13 godina. Tokom tog vremena žene su prosječno dobile nešto manje od tri kilograma. Neke su dobile puno više, a žene čija je težina ostala nepromijenjena izjavile su kako su skoro svaki dan vježbale oko sat vremena. Treba napomenuti kako se nije radilo o naporom vježbanju nego o intenzitetu vježbanja jednakom otprilike žustrijem hodanju. Mršanje ne mora biti tako mučan proces. Izgladnjivati se, „ubijati" na pokretnim trakama trčeći, dizati utege i onda se boriti protiv večere zaista nema smisla. Za početak je dovoljno, što češće možete, odbaciti stolice.

Zdrav životni stil može dovesti do 80%-tnog smanjenja rizika za prvi moždani udar, objavio je stručni časopis Stroke. Američki naučnici s Duke University dodaju kako se u toj zemlji godišnje bilježi 795000 moždanih udara, u 77% slučajeva kod osoba kojima je to prvi moždani udar. Glavni faktori rizika su dob i pretilost, a zbog napretka u prevenciji je došlo do 30%-tnog smanjenja stope smrtnosti nakon moždanog udara. Uz održavanje zdrave tjelesne mase, najizraženiji učinak glede smanjenja rizika za moždani udar su imali izbjegavanje pušenja, pridržavanje prehrane s visokim udjelom voća i povrća, održavanje niske koncentracije tzv. lošeg kolesterola (LDL) te kontrola krvnog pritiska.

Često se mogu čuti tvrdnje da je smeđi, takozvani sirovi ili neprerađeni, šećer zdraviji zbog većeg sadržaja prirodnih tvari. Istina je da on sadrži više minerala, ali i zaostale tvari iz polja šećerne trske. Smeđi šećer je također podvrgnut procesu prerade od šećerne trske do gotovog proizvoda, ali on se prerađuje do nižeg stupnja, odnosno do odvajanja melase od sirovog šećera. Šećerni sirup ili melasa je ljepljiva, smeđa tekućina koja sadrži plijesni, bakterije, zemlju te ostale otpadne tvari koje se odvajaju od gotovog šećera. Za dobivanje potpuno pročišćenog bijelog šećera, sirovi šećer odlazi na daljnju obradu gdje se ispire, otapa, kuha i rekristalizira po nekoliko puta, čime se gubi preostala smeđa boja i mineralni sastav, a ostaje čista saharoza. Ovisno o daljnjem stupnju prerade ili neprerade sirovog šećera, nastaje smeđi šećer koji varira bojom i teksturom. Što je on tamniji, manje kristaliziran i vlažniji, to je manje prerađen, i stoga sadrži više melase. Danas se na tržištu mogu naći smeđi šećeri koji se od bijelog razlikuju samo nešto tamnijom bojom. Takvi proizvodi dobiveni su bojanjem rafiniranog bijelog šećera melasom, stoga treba biti oprezan kod odabira. Može se zaključiti da sirovi, smeđi šećer u odnosu na bijeli, sadrži manje saharoze zbog prisustva ostalih sastojaka, a samim tim i manje kalorija, što ima određeni značaj ako koristite veće količine šećera. Obzirom da su manje prerađeni šećeri karakterističnog, punijeg okusa od bijelog, odabir također ovisi i o osobnom ukusu.

Teletina je meso mladog goveda, koje se još nije otelilo. Teleći but se smatra posebno vrijednim mesom, a dijeli se na gornji i donji dio, te jezgru. Gornji dio bez masti i mekanih mišića, uzima se za odreske. Od hrbata se dobiva vratina i kotlet, koji su predviđeni za normalno i naglo pečenje. Teleća plećka je dio prikladan za pečenje i izradu ragua. Za pirjanje se koriste teleća pleća, noge i glava. Za pečenje se uzima hrbat, bokovi, pleća, vratina i koljenice, a za naglo pečenje su pogodni file, leđa, kotlet i dijelovi buta.