Veliko ledeno zadovoljstvo za sve uzraste...

Malo ko mu može odoljeti! Njegovo veličanstvo sladoled mami u svako doba godine, ne samo ljeti. Srećom, posljednjih nekoliko godina možemo u njemu uživati kada god poželimo, a neki ga vole sami praviti kod kuće u posebnom aparatu. Ako i vi želite probati, ali niste tehnički opremljeni, napravite ga u zdjeli. Postupak će malo duže trajati, ali će rezultat biti jednako zadovoljavajući. Tako možete i napraviti sorbet od pirea od voća koji se pomiješa sa šećernim sirupom i zamrzne. Smjesu samo trebate češće miješati kako bi se razbili kristalići leda. Ne morate se ograničiti na samo jedan okus – pomiješajte banane i cimet, vaniliju sa grožđicama u rumu i slično.

Stari zapisi kažu da potiče iz Kine. Pretpostavlja se da su Kina ili stara Persija bile među prvim kulturama koje su razvile desert napravljen od voća i izdrobljenog leda ili planinskog snijega.

Mnogi misle da je recept za sladoled sa svojih putovanja po dalekoj Kini u Italiju donio Marko Polo, gdje je ova poslastica doživjela veliki uspjeh. U svakom slučaju, Italija igra veliku ulogu u popularizaciji smrznutih poslastica u Evropi, a među njima je i sladoled.

Sorbeto i granita zapravo je led kojem se dodaju različiti ukusi, nego pravi sladoled, ali imaju veliku istoriju primjene u drevnom svijetu. Najvjerovatnije je da su ove poslastice u južnu Italiju stigle sa Arabijskog poluostrva. Arabljani su koristili planinski snijeg i voćni sok za pravljenje sharbata, preteče italijanskog sorbeta.

Na Siciliji, desert napravljen od leda, šećera i različitih aroma poznat je kao granita i nešto je najsličnije originalnom sorbetu. Današnji komercijalni sorbetto može da sadrži male količine mlijeka, ali mnogi se i dalje prave samo od voćnog soka ili sirupa i leda. Proći će nekoliko vjekova prije nego što mlijeko i slatka pavlaka počnu da se dodaju u ove zaleđene poslastice. Zasluge za kreiranje prvog sladoleda u formi koju danas ima pridaju se Napolitancima, a prvi recepti zabilježeni su u kulinarskim knjigama iz 18. vijeka.

Tek krajem 19. vijeka proizvodnja sladoleda doživljava ekspanziju, kao posljedica razvoja rashladne industrije

Na štapiću
Svi vole sladoled, a mliječni na štapiću mnogima je omiljen. Ukusna krema u omotaču od hrskave čokolade pruža nebeski užitak, a i zdrava je jer je bogata kalcijem.

U kornetu
Kada se spomene sladoled, najčešće pomislimo na onaj u kornetu jer je to klasičninačin posluživanja ove slastice. Savršen spoj ledenog sladoleda i svježeg korneta pruža veliki užitak.

Sladoledni kup
Možete ga napraviti kod kuće i ukrasiti čokoladnim pločicama, šlagom te nasjeckanim prženim bademima ili lješnjacima.

Voćni
Lagani voćni sladoledi savršena su poslastica – uklapaju se u princip zdrave prehrane i izvrstan su desert. Možete sebi dopustiti kuglicu više, jer imaju manje kalorija od mliječnih sladoleda.

 

 

Korisne informacije:
Čubar je biljka koje je poznata još od doba Starog Rima, a koristila se u kuhinji i medicini. Tada se smatralo da ima afrodizijačka svojstva. Rimske su travarice smatrale da je čubar ljubavna biljka. Grci su mu također pridavali afrodizijačka svojstva.

Okus:
Čubar ima jak aromatičan okus, sličan mažuranu i majčinoj dušici. Budući da je pikantan, ovaj se začin može koristiti kao zamjena za crni papar.

U kuhinji:
Kao što mu i naziv govori (eng. savory – pikantan), dobro se slaže s većinom pikantnih jela od graha jer smanjuje omraženu nadutost. Također daje dobar okus gulašu, masnim jelima od mesa , bijelom i crvenom kupusu (uz majčinu dušicu), juhama, prženim krumpirima, salati od krumpira, salati od graha i salati od krastavaca, srnetini i jelima od rajčice ili gljiva. Ako im se doda prstohvat čubra, palačinke od krumpira dobiju poseban okus. Dobro se slaže s mažuranom, koprom, origanom, bosiljkom i estragonom.

Djelovanje:
Čabar aktivno djeluje protiv nadutosti, dijareje, gubitka apetita. Umiruje živce i jača želudac, a poznat je i po svom antibakterijskom djelovanju.

Crveni biber - (Schinus terebinthifolius)

Drugi nazivi - Ružičaste bobice, brazilski/peruanski biber, ružičasti biber, plodovi schinusa

Historija - Brazilsko stablo bibera ili stablo schinusa potječe iz Brazila. Prve su biljke došle u Europu u 16. stoljeću. Sredinom 19. stoljeća stablo schinusa je kao ukrasno stablo uvezeno u Floridu. Danas najveći dio crvenog bibera potječe s otoka Réuniona.

Botanički podaci - Crveni biber raste na brazilskom stablu bibera koje nije srodno s biberom, nego pripada u porodicu rujevki. Zimzeleno stablo može narasti do 9 metara i ima sićušne bijele cvjetiće iz kojih se razvijaju zelene bobice. Nakon dužeg sazrijevanja postaju crvene boje. Kao začin upotrebljavaju se osušene bobice. Crveni biber ne smije se pomiješati s pravim, zrelim crvenim biberom koji se gotovo i ne može nabaviti.

Okus - Crveni biber ima sladak, aromatičan okus sličan terpentinu, blago drvenast i sličan borovici. Crveni biber nije ljut. Puna se aroma razvija tek kada se zrnca samelju.

Crveni biber u kuhinji

• kao sastojak šarenih mješavina bibera
• za dekoraciju
• za ribu, plodove mora, šparoge i svijetle umake
• za deserte i čokoladu

Crveni biber nije zamjena za biber.

Crveni biber treba dozirati u malim količinama.

Crni kumin - (Nigella sativa)

Drugi nazivi - Pravi crni kumin, čurekot, ćurukot

Historija - Crni kumin potječe iz zapadne Azije, južne Europe i Srednjeg istoka. U Europi se uzgajao u samostanskim vrtovima i bio je omiljen do 17. stoljeća, nakon čega je zaboravljen. S jačanjem trenda orijentalnih i azijskih jela i crni kumin ponovo postaje značajan, pogotovo kao začin za pogače. Glavne zemlje uzgajivačice su Indija, Turska i Egipat. Vrsta crnog kumina Nigella damascena koja je kod nas poznata i kao „djevica u zelenilu“, „Gretica u grmlju“ ili „Greta u žbunju“ bliski je srodnik vrsti Nigella sativa, ali se ne koristi kao začin, nego sadi kao ukrasna biljka. Ćurekot ili ćurukot ili crni kim koji nosi latinski naziv Nigella sativa je cvjetna biljka porijeklom iz jugozapadne Azije, koja s kimom nije u srodstvu. Pravi ćurekot je jednogodišnja zeljasta biljka. Naraste do 40 cm. Ima nazubljene, perjaste listove i svijetloplave cvjetove. Ćurekot se može naći u južnoj Evropi, zapadnoj Aziji, Indiji i sjevernoj Africi. Srodna biljka, poljski crni kim mogao se, kao korov, naći na poljima srednje i sjeverne Evrope. Danas je, uz druge, na listi skoro iskorijenjenih biljki. Egipatski “el-bereqa” ćurekot je jedna od najranijih kultiviranih biljaka čovječanstva. U zemljama Orijenta koristi se više od 2.000 godina kao ljutkasti začin i u medicini. Okusom podsjeća na sezam i kim. Njegovim sjemenkama se, naročito u azijskim zemljama, posipaju peciva. Tamo je poznat pod imenom “black onion seed” (sjeme crnog luka). U Evropi ova biljka stiče veliku popularnost u Srednjem vijeku, nakon što je 1031. godine izašla zbirka islamskog filozofa i ljekara Ibn Sina (poznatijeg pod latiniziranim imenom Avicenna) sa naslovom “Knjiga za liječenje duše”. Ibn Sina, pored ostalog, opisuje izvanredno dejstvo ćurukota za održavanje zdravlja.

Upotreba i ljekovita svojstva
Tek u skorije vrijeme ova biljka je novootkrivena od strane liječnika alternativne medicine, imunologa kao i raznih farmaceutskih kompanija. Dragocjena svojstva ćurekota poznata su još iz davnina, pa je cijenjen u mnogim kulturama širom zemaljske kugle. Koristi se u liječenju različitih bolesti, kao što su probavne tegobe i nadimanje, oslabljene funkcije jetre, migrena, za jačanje vitalnosti organizma, protiv iscrpljenosti i upala. Poboljšava probavu i apetit, pospješuje znojenje i obara tjelesnu temperaturu. Odstranjuje parazite (gliste), dobar je lijek protiv bakterijskih, gljivičnih i virusnih oboljenja i krvarenja (epistaksa i hemofilija), te kancerogenih oboljenja. Smanjuje nivo šećera u krvi, diuretik je, pospješuje lučenje mlijeka kod dojilja, reguliše hormone rasta, dobar je za snižavanje kolesterola u krvi, liječenje upala nosnih šupljina, suhog kašlja, bronhijalne astme i gripe. Koristi se i kao afrodizijak. U nekim zemljama somuni su obavezno posuti ćurekotom.

Ćurekot ulje
U upotrebi je i ulje dobiveno od sjemenki hladnom destilacijom. Čisto ćurekotovo ulje se u narodnoj medicini i sve češće u školskoj medicini koristi u liječenju alergija neurodermitisa, psoriasisa, za reguliranje imunološkog sistema, protiv astme, kod kemoterapije za ublažavanje neželjenih posljedica, kod probavnih problema, visokog krvnog pritiska ili u veterinarstvu. U indijskoj narodnoj medicini važi za sredstvo koje ublažava teškoće u doba trudnoće. Flaširano se može naći u biljnim apotekama. Dobrog kvaliteta je hladno-presano egipatsko ulje ćurekota (Al-Baraka-kvalitet). U srednjoj Evropi se gaji u Austriji (donja Austrija) i presovano ulje je visokog kvaliteta. Zasijane površine su ograničene. Kliničko djelovanje još nije dokazano.

Botanički podaci
Crni kumin pripada porodici žabnjaka i bliski je srodnik maka, ali ne i kima, kumina (čak ni njegovih crnih varijeteta), crnog sezama ili luka. Biljka je jednogodišnja i naraste do pola metra. Ima bijelo – plavi cvijet i sivo – zelene, peraste listove. U sjemenoj čahuri koja podsjeća na čahuru maka nalaze se crne, trokutaste ljevkaste sjemenke bez sjaja koje se osušene koriste kao začin.

Okus
Crni kumin gotovo nema miris, ali mu je okus aromatičan, orašast, blago slatkast, gorak i pomalo ljut, podsjeća na mak, origano i pomalo na papar. Sjemenke sadrže gotovo trećinu eteričnog ulja.

Crni kumin u kuhinji

• za indijske (z. B. naan) i orijentalne kruhove i pogače
• za indijska jela s mahunarkama, jela s lisnatim i korjenastim povrćem, patlidžane ili bundeve, često kao sastojak mješavine začina
• za ukiseljeno povrće
• za juhe, umake i jela sa sirom

Crni kumin se prije uporabe u svojstvu začina najčešće suši ili prži na ulju kako bi mu se pojačala aroma.

Korisne informacije:
Otkriće ovog divnog začina dugujemo Kolumbu. Budući da je u Europu putovao preko Španije, tamo ga je zvao španskom paprikom.
Teško je povjerovati, no istina je: izvorna je mahuna čili papričice ljuta. Piquín čili smatra se pretkom većine vrsta čilija i paprika. Tek marljivim eksperimentima s uzgojem dobivene su blage vrste.

Okus:
Čili prah ima žareće ljuti okus koji je ponešto blaži od kajenske paprike.

U kuhinji:
Čili je ljut, a uglavnom se koristi u američkoj, meksičkoj i španskoj kuhinji, kao i za meso i ribu, juhe od povrća, marinade i kiselu zimnicu. Njegova oštrina dobro se slaže s jelima od jaja, gulašima, tatarskim biftekom i jelima od povrća. Naravno, neophodan je za pravi chili con carne.
Napomena: što se duže mahuna čilija kuha, njen je okus oštriji. Čak i kad se samo kratko kuha daje finu, blagu oštrinu.

Djelovanje:
Čili potiče cirkulaciju i djeluje protuupalno. K tome, pikantna hrana čini ljude sretnima jer ispušta hormone sreće. Dobar razlog za eksperimentiranje s čilijem, ali s oprezom!

Korisne informacije:
Jača imunološki sistem, ima jako protuupalno djelovanje, razrjeđuje krv, snižava krvni pritisak i kolesterol. Njegovi počeci sežu daleku u prošlost. Knjiga koja je napisana prije 4000 godina u Kini kaže da su ljudi koji su pojeli otrovno bilje spašavani pomoću divljeg bijelog luka.
Ipak, najuzbudljivija priča dolazi iz vremena gradnje egipatskih piramida: građevinski su radnici štrajkovali kada između ostalog nisu dobili pošiljku bijelog luka To je prvi zabilježeni bijeli luk u historiji čovječanstva. Za Perzijance, Grke i Rimljane češnjak je bio kralj začina – prema Homeru Odisej se od Kirke spasio samo zato što je pojeo bijeli luk.

Okus:
Svježi je bijeli luk čistog, osvježavajućeg okusa; blag je, nježan i sočan; što se duže skladišti to mu je okus oštriji, a jačina se može dobiti i drobljenjem manjih češanja.

U kuhinji:
Japan i Kina nisu spremni odreći se bijelog luka, a mediteranska kuhinja nije ista bez njega. Bijeli luk je izvrstan začin za janjetinu i druga jela od mesa. Savršeno ide uz ribu, ali i uz vegetarijanska jela s pirjanim povrćem poput francuskog ratatuja. Stručnjaci koriste ovaj univerzalni začin za svako jelo: postoje umaci, pečena tijesta, med i vino s bijelim lukom. U malim količinama dobro se slaže sa svim drugim biljem, a u velikim količinama samo s lukom, čili papričicama i đumbirom. Ako se koristi umjereno, naglašava okus namirnica.
Savjet: Češnji se bolje gule ako se na tri minute ostave u mlakoj vodi. Tako i ruke poprime manje mirisa.

Djelovanje:
Jača imunološki sistem, ima jako protuupalno djelovanje, razrjeđuje krv, snižava krvni pritisak i kolesterol.

Drugi nazivi - Aniš, slatki januš

Historija
Anis je jedan od najstarijih začina, a potječe s Bliskog istoka i s otoka u istočnom Sredozemlju. Koristio se prije 3500 godina u Egiptu. U antičkoj Grčkoj anisom i drugim začinima aromatiziralo se vino. Navodno je Pitagora iz Samosa hvalio kruh s anisom. Rimljani su donijeli sjeme u Toskanu. U starom Rimu pekarski proizvodi s anisom jeli su se nakon obroka. U srednjem vijeku uzgoj anisa proširio se širom Europe. U to vrijeme ušećereni anis jeo se za bolju probavu. Tada se proizvodio, i još uvijek se proizvodi u Francuskoj. Prvi doseljenici ponijeli su anis sa sobom u Novi svijet, gdje su ih šejkeri uzgajali u medicinske svrhe. U Indiji se sjemenke anisa i dalje koriste za probavu i osvježavanje daha nakon jela. Anis se koristio kao miris u mnogim zemljama. Danas se uzgaja u Španiji i Turskoj, kao i u drugim bliskoistočnim zemljama, te Indiji.

Botanički podaci
Anis pripada porodici štitarki i u rodu je s komoračem, koprom i kimom. Naziv je dobio jer su ga zamjenjivali s koprom, koji se na grčkom zove aneeson ili aneeton. Jednogodišnja biljka naraste otprilike do pola metra i cvjeta bijelim cvjetovima od jula do septembra. Sami su cvjetovi vrlo maleni, no dolaze u velikim štitastim cvatovima. Kao začin se koriste zrele ovalne mahune sa sjemenkama koje se razvijaju iz cvjetova.

Okus
Anis ima intenzivan, slatko-pikantni okus, sličan sladiću i pomalo voćni, zbog čega je među djecom popularniji od komorača ili kima. Sadrži do 4% eteričnog ulja, čiji je glavni sastojak anetol. Anis ima okus sličan zvjezdastom anisu, iako nisu u rodu.

Upotreba i ljekovitost anisa
Upotrebljava se u proizvodnji likera i drugih alkoholnih pića, kao što su sambucca, raki, pastis ili anisette. Posebno su poznati makedonska mastika i grčki ouzo. Miris i okus dolaze od anethola, dok se destilacijom dobija anisol. Danas se koristi pri pravljenju peciva i kao dodatak slatkišima, naročito bonbonima. Rimljani su anisom upotpunjavali kolače. Peciva sa anisom su prinošena bogovima. Mlada ga je, na dan vjenčanja, dijelila gostima, a na selu je važio za afrodizijak. Služi i kao sredstvo za pripitomljavanje golubova i njhovo navikavanje na novo gnijezdo i jato. Anis je poznat i u industriji mirisa. Iskopine na Santorinu i Kritu iz XVI st. p.n.e. svjedoče o upotrebi anisa, kojim je začinjavano vino. U VII st. p.n.e. poznat je kao miris, a Pitagora ga opisuje kao začin. Destilatima anisa liječi se kašalj, grčevi i nadutost, a djeluje i antibakterijski i potpomaže žlijezde probavnog trakta. Eterična ulja anisa izbacuju se preko pluća, te je sastavni dio čajeva protiv kašlja. Sok od anisa je veoma vrijedan za izgrađivanje krvi i zbog toga ima veliku korist kod menstrualnih poremećaja. Uspješno se upotrebljava sam kao i u kombinaciji sa sokom od mrkve i repe. Smatralo se da je djelotvoran i protiv uboda škorpije. Anisovo ulje je korišteno protiv vaški, a anisovo sjeme se upotrebljavalo i kao mamac za miševe i ostale glodare.
Zanimljivost: Zvjezdasti anis se zbog svog oblika najčešće koristi u vrijeme Božića, što je i zdravstveno opravdano jer grije organizam. Pomaže kod nadutosti nakon prejedanja, dezinficira i umiruje želudac, regulira probavu, sprečava grčeve, smiruje kašalj, pomaže protiv prehlade i pospješuje san.

Anis u kuhinji

• Za uskrsnu pincu anis se prije uportrebe namače u bijelom vinu.
• U tortama, keksima poput paprenjaka, medenjacima, vaflima
• U toplim i hladnim desertima poput riže na mlijeku i raznim biskvitima.
• U kompotima od svježeg ili sušenog voća, npr. smokava.
• Za ribu i plodove mora, osobito kad se kuhaju
• Za korjenasto povrće poput mrkve, cikle, cvjetače i kupusa.
• Za konzerviranje ili kiseljenje povrća poput krastavaca.
• Pržen u indijskim jelima s lećom.
• U paštetama, kobasicama i jelima sa svinjetinom.
• U žestokim pićima i likerima poput pastisa, ouza, turskog rakija, anisovca, apsinta i sambuke.
• Kao začin za hljeb, sam ili u kombinaciji s kimom, komoračem i korijandrom.
• Anis je vrlo pogodan za upotrebu u kuhanju i pečenju.

Jedno od rješenja sa predznakom zdrave hrane, za djecu i odrasle, jeste frape, koji svako od nas može pripremiti bez problema sam kod kuće.

Taj se mliječni napitak sastoji od nekog tekućeg mliječnog proizvoda (mlijeka, jogurta, mlaćenice, slatkog vrhnja...), i od namirnice koja daje miris, okus kao i boju. To su razne vrste voća, najčešće jagoda, banana, marelica, borovnica ili čokolada. Poseban dodatak mogu biti orašasti plodovi (mrvljeni orasi, bademi u listićima, usitnjeni prženi kikiriki) ili voćni sirupi. Voće treba da je skroz zrelo, a prije miksanja ga treba usitniti. Da bi frape bio ono što svi očekuju od njega, dakle pjenasta emulzija, potreban vam je prije svega dobar mikser. Ne zaboravite i to da bi frape, kako bi neko vrijeme očuvao svoju konzistenciju, trebao biti ohlađen, da se poslužuje u visokim čašama kao i da se preporučuje konzumacija pomoću slamke.

Slatko, a zdravo!
Ako vam frape nije dovoljno sladak, možete ga dodatno zasladiti nekim oblikom sladila. Ali imajte na umu da ta namirnica i sama zadrži dozu šećera, i pokušajte izbjeći dodatno zaslađivanje, jer time povećavate i kalorijsku vrijednost. Frape se u pravilu ne obrađuje toplinski, pa tako ostaju sačuvane sve njegove hranjive tvari, na primjer svi vitamini iz voća i kalcij iz mlijeka ili nekog drugog upotrebljenog mliječnog proizvoda. Na taj način u organizam unosimo i zaštitne tvari iz namirnica na primjer, betakaroten ili likopen. Zato je u raznim varijantama naročito popularan kod sportaša te kod osoba sa posebnim režimom prehrane.

Estetsko – psihološki učinak
Sam frape po sebi je hranjiv i zdrav, a ukrasimo li ga još komadićem svježeg voća ili nekim zelenim izdankom, učinak će na konzumente biti još jači. O tom dijeu sami odlučite!

 

Jabuke
...koje su se smežurale postaće ponovo glatke ako ih nakratko stavite u vruću vodu.

Kroketi
...će dobiti naročito intenzivnu, a djeci atraktivnu boju, ako sa krompirima skuhate nekoliko mrkvi.

Kolač od sira
...neće se „ispuhati“ ako ga deset minuta prije završetka pečenja oštrim nožem odvojite od ruba kalupa za pečenje. Ali prije rezanja, kolače dobro ohladite.

Umak
...za meso, mljeveno meso ili ragu biće naročito ukusan ako mu dodate izgnječenu bananu. Banana mu daje egzotičan, aromatičan ukus, a istovremeno ga čini lijepim i gustim.

Kolači
...koji se dugo peku obično na rubu previše potamne. To ćete spriječiti tako da uz rub stavite dvostruko presavijen papir za pečenje.

Glazura
...za kolače koja je otopljena na previsokoj temperaturi brzo će se stvrdnuti. Zato joj dodajte malo mlijeka i tek tada prelijte kolače.

Pečeni krompiri
...biće hrskaviji ako ih prije pečenja pospete sa malo brašna.

Ostatke meda
...u tegli možete otopiti vrućom tekućinom. Jednostavno ulijte jako zagrijan čaj, mlijeko ili vodu, stavite poklopac i promućkajte. Ako vam se med kristalizira, zagrijavajte ga, na blagoj vatri kako se ne bi uništili vrijedni hranjivi sastojci, dok opet ne postane proziran.

Voćni sladoled
...možete sami napraviti kod kuće sa minimalnim izdatkom: sok od kompota konzerviranog voća pomiješajte sa šlagom, kremu napunite u čiste čašice od jogurta, otvor prekrijte kesicom i učvrstite gumicom, ostavite da se smrzne.

Variva
...će biti gušća i tekućina će se lijepo povezati ako kratko pred kraj kuhanja u njih dodate dvije kašike zobenih pahuljica predhodno samljevenih.

Pileći paprikaš
...dobiće plemenitu notu zgusnete li ga na kraju sa nekoliko kašikica praha za krem supu od šparoga. Po želji probajte i druge arome.

Prhko tijesto
...pripremite sa dodatkom jedne ili dvije kašike likera od jaja. Osim što će biti veoma aromatično, imaće i mnogo ljepšu boju.

Preljevi
...za salate dobiće voćni štih ako umjesto sirćeta upotrijebite sok od svježeg grejpa.

 

Torte
i kolače sa glazurom od čokolade nemojte držati u frižideru jer će preljev izgubiti sjaj i pucaće pri rezanju. Mnogo bolje rješenje jeste da slatkiš u poklopljenoj posudi držite u hladnoj prostoriji.

 

Dizano tijesto
i masno tijesto od sviježeg sira s uljem neće se tokom miksanja „uspuzati“ pa nastavcima od miksera ako se poslužite sljedećim trikom: na jagodice prstiju nanesite malo ulja, namažite metalni dio nastavaka za mikser i tek tada počnite miksati.

Omlet
ispečen u tankom sloju i izrezan na rezance može biti vrlo ukusan i brz prilog za supu. Kako biste obogatili smjesu, u jaja umiješajte malo svježe nasjeckanog peršuna i malo koncetrata paradajza.

Puding
se neće zapeći za lonac u kojem ga kuhamo ako lonac prije premažemo puterom.

Slatko vrhnje
koje vam je ostalo od pripremanje nekog kolača možete napuniti u kesu za ukrašavanje, naštrcati u obliku ružica na dasku obloženu prozirnom folijom i staviti u zamrzivač. Kada se smrznu, čvrste ružice premjestite u plastičnu kutijicu za zamrzivač i uvijek ćete pri ruci imati spremne dekoracije za deserte.

Curry
će dobiti naročitu aromu ako ga, umjesto sa običnim brašnom ili škrobom zgusnete fino zgnječenom bananom.