Prva pomoć u kuhinji:
Ubodi pčela ili osa: Pomiješajte prstohvat duhana za žvakanje sa kapljicom vode i odmah prislonite na ubodeno mjesto. Zalijepite
flasterom da ne spadne. Bol će utihnuti kroz koju minutu.
Mravi: Mravi navodno nikad ne prelaze liniju od krede, pa stoga povucite liniju kredom u kuhinji ili gdje god da se pojavi kolonija mrava.
Oprez od požara i opeklina: Kada nešto pržite u dubokom ulju, vodite računa da se nikad u blizini ne nalazi čaša s vodom ili nekim drugim napitkom koji bi se mogao u njega prosuti. Tekućina koja kane u ulje automatski se pretvara u paru koja može naglo raspršiti vrele kapljice ulja na sve strane i zapaliti nešto ili vas opeći.

Razni mali savjeti:

Guljenje kuhanih jaja: Prije kuhanja, probušite jaje tankom iglom. Ovako pripremljena jaja lakše će se oguliti.
Krompir: Da bi se krompir brzo ispekao, stavite ga prije pečenja u slanu vodu na 15 minuta. Kora od kuhanih krompira odlično će poslužiti za poliranje ogledala do visokog sjaja. Krompire i luk ne odlažite zajedno jer će krompir brzo istrunuti kad je spremljen zajedno s lukom.
Paradajz: Da biste skinuli kožicu s paradajza, stavite ih u ključalu vodu ili na paru 5-10 minuta. Kožica će se tada lako skinuti. Prezreli paradajz stavite u hladnu vodu, dodajte soli i ostavite preko noći u frižideru. Postat će tvrđi i svježiji.
Limun: Da biste maksimalno iskoristili sok iz limuna, limun ostavite na sobnoj temperaturi, pa ga protrljajte između dlana i radne površine prije nego ga iscijedite.
Biber: Hranu pobiberite tek kad je gotova, nikad za vrijeme kuhanja ili pečenja.
Voda: U jelo koje pržite ili kuhate nikad ne dolijevajte hladnu vodu nego vrelu.

Kuhinjski aparati/elementi:

Sudoper: Da biste odčepili začepljeni sudoper, pomiješajte pola šoljice sode bikarbone sa jednom šoljicom sirćeta pa ulijte u odvod. Prelijte sa jednom šoljom vode. Ostavite da djeluje sat vremena.
Frižider: Ukoliko je moguće, premjestite frižider na mjesto što dalje od pećnice, mašine za suđe ili direktnog sunčevog svjetla.
Blender: Da biste očistili blender, ukapajte u njega par kapi deterdženta za suđe, naspite tople vode do otprilike polovine blendera, poklopite i uključite blender da radi nakratko. Isperite i ponovite postupak po potrebi. Na isti način možete prati i procesore za hranu.

Stres, brzi ritam života, nezdrava hrana i slaba tjelesna aktivnost mogu dovesti do brojnih poremećaja organizma kojem će program cjelovitog čišćenja ili detoksikacije pomoći u ponovnom uspostavljanju prirodne ravnoteže. Ne kaže se uzalud „U zdravom tijelu, zdrav duh“, stoga je bez obzira bilo praznično, zimsko ili neko drugo, svako vrijeme pravo vrijeme da krenete sa čišćenjem samih sebe, izvana i iznutra.

Zašto detox i šta je to?
Pod detoksikacijom se podrazumijeva cjelovito čišćenje organizma od toksina koji se unose preko zagađene hrane i okoliša, a koje se provodi na potpuno prirodan način. Sam proces najčešće traje 7-10 dana, a provodi se najmanje jednom godišnje. Iako ljudski organizam svakodnevno stvara velike količine metaboličkog otpada i ima vlastiti mehanizam čišćenja, zbog negativnih vanjskih utjecaja potrebna mu je pomoć u detoksikaciji. Ukoliko vaš organizam trpi od posljedica nezdravog načina života, veće su i mogućnosti da se jave umor, malaksalost i druge tegobe, ali procesom detoksikacije moguća je revitalizacija koja će vašem tijelu vratiti nekadašnju energiju. Slaba koncentracija, glavobolje, problemi s kožom, neugodan zadah, pojačan tjelesni miris, loše raspoloženje i usporena probava, samo su neki od alarmantnih znakova da je vrijeme za čišćenje. Postoji nekoliko načina detoksikacije organizma, od onih najjednostavnijih prirodnim putem do cjelokupnog detox tretmana pod vođstvom stručnjaka i raznih detox dijeta čiji su osnovni principi: što veći unos tekućine, izbjegavanje kafe, alkohola, rafiniranih ulja, bijelog šećera i glatkog brašna. Tokom procesa čišćenja obroci bi trebali sadržavati što više vode, povrća, voća i sirove hrane, a za relaksaciju tijela preporučuju se joga, meditacija, sauna, tople aroma kupke i drugi wellness tretmani. Na kraju programa detoksikacije organizam je očišćen od toksina, pH vrijednosti tkiva, krvi i organa dovedene su u normalu, a smanjena je i tjelesna težina bez jo-jo efekta.

Biljna apoteka detoksikacije
Biljni čajevi koji su ukusan i učinkovit način detoksikacije odavno se koriste za liječenje, poboljšanje radaorganizma i unapređenje zdravlja. Čičkov korijen koji nježno čisti jetru i krv, maslačak koji je dobar za čišćenje kože, đumbir koji poboljšava cirkulaciju i probavu, neke su od biljaka koje se mogu koristiti prilikom detoksikacije. Radič, matovilac, salata i ostalo gorko povrće potiču rad jetre i bubrega, organa odgovornih za čišćenje organizma, a i sami sadrže aktivne tvari koje vežu za sebe toksične spojeve i na taj način omogućavaju njihovo izlučivanje iz tijela. Cvekla se odlikuje visokim sadržajem kalija, folne kiseline pa omogućava brzi proces regeneracije i uspješno pomaže u sprečavanju prijevremenog starenja. Kako se detoksikacija ne provodi s ciljem redukcijske dijete, nego služi za pročišćavanje organizma kroz tri ogranska sustava: bubrege, jetru i crijeva, najlakše se možete osloboditi od toksina. Rad ovih ključnih organa možete potaknuti s kvalitetnim biljnim čajevima poput lista koprive i zelenog čaja, koji se piju čisti bez dodatka šećera, limuna ili meda. Mrkva, soja, brokula, češnjak, grašak, kamilica i kopriva neki su od najboljih „čistača“.

Osnovna načela i tehnike
Kod tehnika detoksikacije izradite jelovnik kojim ćete definirati režim prehrane i odlučite se za neki od spa tretmana za opuštanje.
- Za sam proces detoksikacije potrebno se pripremiti sedam dana unaprijed, tako što ćete
smanjivati unos krute hrane čime oslobađate probavni sistem. Tako organizam neće trošiti energiju na izlučivanje enzima za probavu hrane, nego će usmjeriti energiju na izbacivanje toksina.
- Osnovno pravilo nalaže da ujutro konzumirate ugljikohidrate, voće i mahunarke, jer tada organizam ima najviše potrebe za energijom. Tokom poslijepodneva i večeri poželjno je uzimati proteinsku hranu, a povrće
možete jesti tokom cijelog dana.
- Potrebno je izbjegavati dodatno soljenje jela i
gladovanje, a dnevno unosite najmanje 2 litre tekućine koja je ključna za detoksikaciju.
- Također, zapamtite kako 50% namirnica koje
unosite mora biti sirovo; rafinirane žitarice zamijenite integriranim, koristite samo ekstra djevičansko maslinovo ulje, pazite na skriveni šećer u namirnicama, koristite jogurt i ostale fermentirane mliječne proizvode i povećajte unos svježeg i suhog voća.
ZANIMLJIVOST: Što je znoj slabijeg mirisa, to je razina toksina u organizmu manja.

Spa tretmani za dušu i tijelo
Osim čišćenja na tjelesnoj razini detoksikacija potiče i čišćenje na emotivnom i mentalnom nivou, koristeći se raznim tehnikama opuštanja ili postupcima njege. Jedna od najjednostavnijih tehnika provođenja detoksikacije je čišćenje kože putem koje se velik broj toksina izlučuje iz tijela, i to na način ‘suhog četkanja’. Tu su također još i tople kupke kojima se otvaraju pore, a mogu se sastojati od morske soli, eteričnog ulja borovnice, limuna i čempresa, odnosno ulja koja će potaknuti eliminaciju toksina. U saunama ćete potaknuti izlučivanje toksina iz dubljih slojeva kože putem znoja. Sauna je jednostavan i ugodan način koji daje odlične rezultate ne samo kada je detoksikacija u pitanju, nego i pri opuštanju, rješavanju stresa, poboljšanja cirkulacije krvi i elastičnosti arterija, a pomaže i kod visokog tlaka, alergija i kožnih bolesti. Za ove spa tretmane na raspolaganju su wellness centri, koji pored ostalog u svojoj ponudi imaju različite tehnike i vrste masaža, tretmane opuštanja, saune i parne kupke, postupke temeljene na aromaterapiji, kao i cjelovite postupke detoksikacije koje će za vas osmisliti stručna osoba i to nakon analize vašeg stanja.

Cijene tretmana u BiH
Kada je riječ o cijenama usluga wellness centara, one se kreću od onih najpristupačnijih za parcijalnu masažu gdje ćete za 30 minuta tretmana izdvojiti otprilike oko 30 KM, do Relax masaže cijeloga tijela u trajanju od sat vremena za 60 KM i parcijalne masaže čokoladom koja stoji također 60 KM po satu. Za jedan sat u sauni ili turskom kupatilu izdvojiti ćete oko 20 KM, a za Kleopatrin spa u koji su uključeni nježni piling cvjetnim prahom i masaža kozijim mlijekom oko 50 KM. U centrima koji nude cjelovit spa tretman za 100 KM na raspolaganju su vam aromaterapija tijela, piling, pakung i masaža. Imajući u vidu kako detoksikaciju treba provoditi najmanje jednom godišnje, nemate razloga da svome tijelu ne podarite postupak čišćenja čije ćete rezultate i osjetiti i vidjeti. Također, tu su i razni detox uređaji kao što je Aqua detox koji čisti tijelo uz pomoć elektriciteta, a ovaj tretman stoji 60 KM. Ako vaš wellness centar u ponudi ima ovaj uređaj, preporučuje se da prođete barem šest takvih tretmana. Jedan od najpoznatijih detox programa je i VitaDetox koji ubrzava izlučivanje toksina iz tijela i poboljšava njegovu energetsku ravnotežu, a temelji se na detoksikaciji postom, dok se program provodi u wellnessu u razdoblju od sedam dana uz vođstvo stručnjaka.

Aromaterapija
Detox masaže i aroma masaže jedan su od najpoznatijih spa tretmana, jer na nježan i prirodan način dovode tijelo u ravnotežu, a pružaju nevjerovatan osjećaj ugode i opuštenosti. U širokoj paleti eteričnih ulja u tzv. Detox paletu mogu se svrstati: čempres koji pokreće limfu i vensku cirkulaciju, limun koji čuva stijenke kapilara i lagano potiče jetru na rad, narandža koja ublažava celulit, lošu probavu i stres, i eukaliptus koji u tretmanima detoksikacije potiče izmjenu tvari u organizmu. Tokom programa detoksikacije mogu se obaviti i tretmani aromaterapeutske masaže kojom se tijelo dovodi do duboke opuštenosti, a ujedno se održava tonus i elastičnost kože, kao i tretmani limfne drenaže kojom se potiče limfa i ubrzava proces čišćenja limfotoka i limfnih čvorova. Tokom detoksikacije mogu se provoditi i lagane vježbe, joga ili meditacija.

Moćna Afrodita i ljubavno uživanje
Afrodizijaci su dobili ime po Afroditi, grčkoj boginji ljepote i ljubavi, koja simbolizira nezadržive sile plodnosti, ali ne u njihovim plodovima, nego u strastvenim željama što ih te sile bude u smrtnicima. Afrodita je bila boginja koja je oplemenjivala divlju ljubav i takvu je unosila u ljudski život. Prema mitu, ona je smatrala vrapce vrhunskim delikatesom i hranom koja podstiče spolni nagon, te su tako i Evropljani, po ugledu na stare Grke, izrazito cijenili vrapce i jeli njihov mozak kao sredstvo podsticanja spolnog nagona, a sve tvari, piće, hrana i mirisi za koje se smatra da potiču seksualnu želju tako su dobili naziv ‘afrodizijaci’ (afrodisios – ljubavno uživanje).

Afrodizijaci kroz historiju
Jelenji rog u prahu ili osušeni testisi domaćih životinja nama danas izgledaju smiješni, ali je isto tako većina nas ubijeđena da ostrige i drugi školjkaši snažno potiču potenciju. Vjerovanja su različita, no tri su osnovne karakteristike svih poznatih afrodizijaka. Prva je da popravljaju raspoloženje, druga da povećavaju seksualnu želju i strast, a treća da potiču želju za seksualnim istraživanjem.
• Od doba starih Rimljana, potraga za savršenim afrodizijakom ne prestaje. U Evropi su sve do 18. stoljeća testirani recepti rimskog ljekara Galena iz 2. stoljeća, koji je tvrdio da hrana sa svojstvima afrodizijaka mora biti ‘topla i vlažna’ te ‘vjetrovita’ (hrana koja uzrokuje nadutost). Smatrao je da ‘vjetar’ uzrokuje erekciju te da hrana koja uzrokuje vjetrove ujedno osigurava i erekciju. U njegovim receptima važnu su ulogu imali začini, posebno feferoni i ljute paprike, a hrana koja se učestalo pojavljivala u receptima bile su mrkve, šparoge, anis, gorušica i grašak. Također je govorio i pisao o konoplji kao o jednom od jako bitnih faktora pri serviranju gozbi u carskom Rimu radi povećanja radosti i užitka, a posebno se posvetio korijenu mandragore koji je, osim što mu je pripisao snažna afrodizijačka, kontraceptivna i dijuretička svojstva, kuhao u vinu kao anestetičko sredstvo, dok je sa medom izrađivao supozitorije koje su se koristile za uspavljivanje.
• Sveti Toma Akvinski u 13. stoljeću je zapisao svoja razmišljanja o afrodizijacima. Poput Galena, i on je smatrao da je tajna leži u ishrani. Tvrdio je da hrana sa svojstvima afrodizijaka mora osiguravati ‘životni duh’ i pritom imati adekvatnu nutritivnu vrijednost. Po njegovim shvatanjima, hrana sa afrodizijačkim svojstvima ima sposobnost da pojačava ‘životnu želju’ i kao takva obezbjeđuje neophodne sastojke za normalan rad organizma. Slijedom toga, meso je smatrao za najpotentniji afrodizijak, kao i vino koje je također doprinosilo jačanju ‘životne želje’, te ih je zbog oga zvao ‘hranom za srce’. • U današnje doba, afrodizijakom se smatra svaka tvar ili namirnica koja potiče požudu. Međutim, tokom historije nije bilo značajne razlike između seksualne želje i funkcije. Afrodizijaci prožimaju kulturu svakog naroda te su obojeni legendama, anegdotama, kao i folklorom tih naroda pa je krajnje teško izvući bilo kakav vjerodostojan zaključak. Hrana za koju se pretpostavlja da djeluje stimulativno na spolnu moć jako se razlikuje od zemlje do zemlje i čini posebno područje. Afrodizijaci su se propisivali kod svakog nedostatka požude, potencije ili plodnosti. Narodna vjerovanja pripisuju svojstvo afrodizijaka raznim jelima, kao što su: jaja, riblje meso, kamenice, kavijar, neke vrste sira, crni luk itd. Isto vrijedi i za začine: cimet, muskat, vanilija i drugi. Istina je da hrana koja sadrži dosta bjelančevina, prije svega onih životinjskog porijekla (meso, sir, jaja i dr.), djeluje nadražajno na cijeli organizam, pa i na libido. Vinske bakanalije i šampanjac s Casanovom Klasični afrodizijak je alkohol. Afrodizijačka svojstva vina poznata su od davnina. Dovoljno je sjetiti se grčkog boga Bakha, njegovih hedonističkih navika, te bakhanalija koje su stari Grci spremali njemu u čast i sve će postati jasno. Grožđe se pojavljuje i u grčkoj i rimskoj mitologiji, s naglaskom na opojnim svojstvima vina, ekstrakta grožđa, a i slavni zavodnik Casanova je svojim odabranicama servirao šampanjac nakon kojeg bi se one predavale njegovim čarima. U Shakespeareovom Macbethu alkohol se opisuje kao sredstvo koje ‘budi želju, ali remeti izvedbu’. Naime, previše alkohola često uzrokuje spolnu nemoć i nedostatak želje, dok male količine kvalitetnog vina ili šampanjca potiču želju i kod muškarca i kod žene. Isto vrijedi i za neke opojne droge, naročito kokain i hašiš. Također, dešava se i da neki afrodizijak uđe u modu, pa ga ljudi počnu masovno upotrebljavati pod uticajem sugestije mase.

Zanimljivost: Jedna od najživopisnijih legendi o afrodizijacima vezana je za tartufe, kojima nisu odoljeli ni Napoleon, Markiz de Sade i Luj XIV. Po toj legendi najmoćniji su tartufi koje je nanjušila mlada i netaknuta svinja, a skupila mlada djevica. Skeptici tvrde da je jedini afrodizijački učinak tartufa činjenica da su se nalazili isključivo na trpezi bogataša, čiji su moć i položaj djelovali poticajno po lokalne ljepotice.

Čarobna pilula Viagra
Da bi nauka nešto priznala kao afrodizijak, to bi moralo biti sredstvo koje ima objektivnih biohemijskih svojstava s učinkom na seksualni život, odnosno hrana čije djelatne tvari same od sebe, neovisno o našim uvjerenjima i očekivanjima, pospješuju spolnu želju i moć. Međutim, za većinu tradicionalnih afrodizijaka pokazalo se da potiču libido i uzbuđenje samo zato što vizualno izazivaju seksualne asocijacije ili zato što ih stoljećima prati sugestivan mit o ‘čarobnim’ svojstvima. Provedeno je vrlo malo naučnih istraživanja o afrodizijacima, budući da se farmaceutskim tvrtkama ne isplati ulagati velika sredstva u proučavanje učinaka sastojaka koji su otprije poznati i svima dostupni. Onaj ko bi naučno dokazao da neki standardni sastojak iz naše kuhinje posjeduje afrodizijačka svojstva, ne bi baš od toga imao velike koristi, jer kako bi registrirao ljekoviti preparat na bazi nečega što se nalazi u skoro svakoj kuhinji?! Nauka kao afrodizijake priznaje samo tablete poput viagre i slične, sintetičke tvari. Upravo zato što se radi o moćnim sintetičkim tvarima, treba ih tretirati kao i svaki drugi lijek. Viagra i slične tablete ne bi se smjele uzimati bez konsultacije sa ljekarom, a ako se uzimaju redovno, nužne su i česte zdravstvene kontrole i pretrage. Iako viagra može biti od velike pomoći u određenim slučajevima i stanjima, nauka poručuje da se njeno uzimanje izbjegne i u poodmaklim godinama, za šta je dovoljno voditi zdrav život. To prvenstveno znači kvalitetno i raznoliko se hraniti, redovno vježbati i izbjegavati stres. Zdrava prehrana je naročito bitna jer je bogata raznovrsnim nutrijentima, pa i onima odgovornim za seksualne hormone, libido i plodnost.

Kako djeluju afrodizijaci
Tvari koje posjeduju afrodizijačku moć mogu uticati na više načina: da djeluju fizički (šire krvne žile), da nadražuju sluznicu polnih organa, da pobuđuju sintezu pojedinih hormona ili tako da djeluju na centralni nervni sistem ili na neurovegetativni sistem. Neke stimulativne tvari djeluju izravno na nerve u području genitalija, a neke mogu poticati i lučenje neuroprijenosnika, noradrenalina, čime se povećava osjetljivost kože. Muškarcima afrodizijaci pojačavaju polnu moć tako da stimulativne tvari dolaze do mozga odakle se reakcije šire dalje putem optoka krvi. Kod žena afrodizijaci stimuliraju polnu želju tako da lagano opuštaju i pojačavaju uzbuđenje (povećana vaginalna sekrecija).

Zanimljivost: U čikaškom istraživačkom centru za miris i okus ispitanicima su dali da mirišu kombinaciju krofni i zeljaste biljke sladića. Muškim ispitanicima porastao je dotok krvi u penis prosječno za 32 posto, dok je kod žena povećan dotok krvi u vaginu za 13 posto.

Začini i biljke - Vanilija, cimet, bosiljak, anis, muškatni oraščić, đumbir, ginseng, čili, celer, hren, ginkgo biloba, yohimbe, origano, ruzmarin

Voće - Banane, breskve, crveno voće, smokve, orasi, bademi

Povrće - Krastavac, ljuta paprika, sjemenke tikve, mrkva, avokado, tikvice

Mliječni proizvodi - Nemasni jogurt, svježi sir

Gljive - Tartufi

Morski plodovi - Kamenice, kavijar, tuna i losos

Alkohol - Vino i šampanjac

Slatkiši - Čokolada

Meso - Puretina, crveno meso

Apolonov hram od lovorovih listova
Lovorovo stablo smatrano je svetim još u grčkoj mitologiji, a posebno je značajno bilo Apolonu, grčkom bogu proročanstva, poezije i izlječenja. Njegove su svećenice jele listove lovora prije no što su iznosile proročanstva u Delfima. Kako velike doze lovora imaju i djelovanje poput narkotika, to može objasniti njihovo padanje u trans. Apolonov je hram imao krov u potpunosti napravljen od lovorovih listova, koji su prvenstveno štitili od bolesti, uroka i gromova. Apolonovom sinu Eskulapu, grčkom bogu medicine, također se prinosilo lišće lovora, budući da se smatralo jakim antiseptikom i zaštitnikom od bolesti, pogotovo od kuge. Culpeper je zapisao u 17. stoljeću da su ‘bobice lovora jako djelotvorne protiv toksina otrovnih stvorenja, te protiv uboda osa i pčela.’
Vrste lovora
Laurus nobilis – poznat kao Grčki ili Slatki lovor Višegodišnje vazdazeleno stablo, visine do osam metara, raspona tri. U proljeće ima male, svijetložute, voštane cvjetove, a zelene jajaste bobice pocrne u jesen. Listovi se mogu dodati temeljcu, juhama, varivima i jedan su od glavnih sastojaka miješanog svežnja začinskih biljaka. Jedini je lovor koji se koristi u kulinarstvu.
Laurus nobilis ‘Aurea’ – Zlatni lovor
Višegodišnje vazdazeleno stablo, visine do pet metara. U proljeće ima male, svijetložute, voštane cvjetove, a zelene jajaste bobice pocrne u jesen. Zlatni listovi mogu izgledati boležljivo u hladnijim, vlažnim zemljama. Zimi treba dobru zaštitu od mrazeva. Režite na jesen/ proljeće da održite zlatne listove.
Uzgoj u vrtu
Lovor ima plitko korijenje pa je stoga podložniji štetama od mraza. Također, listovi se lako oprže za ekstremno hladnog vremena, posebno od hladnih vjetrova. Zaštita im je dakle prijeko potrebna, pogotovo mladim stablima do dvije godine. Kada sadite na otvoreno, stavite biljku na sunce, zaštićenu od vjetra, te na dobro ocjedito, bogato tlo udaljeno barem jedan metar od ostalih biljaka na početku, dajući joj više mjesta kako raste. Budući da je ovo vazdazelena biljka, listovi se mogu brati tokom cijele godine, ali su bolji stariji listovi. Danas je popularno čuvati lovorove listove u sirćetu. Bobice se pak beru za korištenje u lovorovom ulju i maslacu. Lovorov maslac je važan sastojak lovorove masti koja se koristi u veterinarskoj medicini.

Uzgoj u loncima
Lovor je dobra biljka za uzgoj u loncima. Mladim biljkama koristi držanje u loncima i na zatvorenom tokom zime u hladnijim predjelima. Idealno mjesto za ove lonce je kuhinjska prozorska daska. Ne zalijevajte ih previše, te pustite da se kompost isuši za zimskih mjeseci. Ako lonce držite na balkonu, unesite ih unutra ako se temperatura spusti ispod - 5ºC.
Ukrasno drvo
Lovorovo stablo možete oblikovati kako raste pa će vam lijepo ukrasiti vrt. Najbolje je početi od mlade biljke u loncu koja ima ravnu stabljiku. Kako raste, odstranjujte postrane mladice, tačno ispod mjesta gdje želite formirati kuglu. Neka stablo naraste 20 cm duže od željenog, a potom odsijecite vrh. Odrežite preostale mladice do otprilike tri lista. Kada postrane mladice opet narastu na četiri, pet listova, ponovo odrežite da budu svega tri lista. Ponavljajte postupak dok ne dobijete kuglu od listova. Kada se postigne oblik, obrezujte u kasno proljeće te opet u kasno ljeto da ga održite.
Bouquet garni
U knjizi Food for Pleasure (Hrana za užitak) iz 1950. godine stoji: „Bouquet garni je vezica bilja koje je uvijek potrebno za kuhanje.“ Glavno bilje u ovom buketiću su lovor, peršun i majčina dušica.
Ljekovitost
Napravite uvarak listova kao pomoć probavi i za poticaj apetita. Uvarak od lovora dodajte u kupku da opusti bolne udove. Od ostalih upotreba, može ga se koristiti za tjeranje moljaca tako što ćete ga staviti u brašno.
U kulinarstvu
Svježi listovi imaju bolju i jaču aromu od sušenih. Mogu se koristiti u juhama, varivima, čorbama i temeljcu. Također, lovorov list možete dodati ribi, na primjer lososu. Stavite na ugalj za roštilj. Svježe listove stavite u staklenku sa rižom pa će riža poprimiti njihovu aromu. Zakuhajte u mlijeku da začini rižin puding.

Šta se to zapravo skriva u kafi?
Danas se zna da je najvažniji i najpoznatiji sastojak kafe - kofein. Čim popijemo kafu, kofein počinje da struji našim venama i dolazi do mozga. Kofein stimulira mozak, odnosno centralni nervni sistem, pa se zato nakon kafe osjećamo budnijim, raspoloženijim, veselijim, sa više energije i elana. Kofein se pod uticajem topline pretvara u vitamin Niacin (grupa B vitamina). Pored toga, kafa sadrži oko 600 isparivih mirisa, bjelančevine, vodu, masnoće i mineralne soli. Jedna obična šoljica kafe ima 100 – 150 mg kofeina, tako da i nije štetna. Iako su je nekada zabranjivali, ljekari je danas preporučuju, naravno u umjerenim količinama, kao odlično sredstvo za smanjenje opasnosti od mnoštva bolesti.
Upozorenje: Pretjerano dnevno konzumiranje kafe, između ostalog, može dovesti do razdražljivosti, napetosti i blagog tremora tijela! Umjereno konzumiranje pak povećava koncentraciju i stvara osjećaj komfora i ugode.

Mitovi, muzika i kafa
Spomen kafe možemo naći i u muzici. Johan Sebastian Bach posvetio je kafi cijelu jednu kantatu. To je s jedne strane oda počasti kafi, ali istovremeno i pokušaj da se ljudima objasni da kafa nije štetna za žene. Naime, u to doba se smatralo da kafa žene čini sterilnim, pa su je ljudi zabranjivali ženama. Nakon nekog vremena pokazalo se da to, naravno, nije tačno, ali je Bachova arija ostala svima nama kao uspomena na ta vremena.
Zanimljivost: Bobice kafe prve su otkrile – koze!

Čudesni trag kafe kroz vrijeme
Kafu je, vjerovali ili ne, otkrila – koza! Priča počinje davno, stotinama godina unazad. Vrelo afričko sunce pržilo je etiopske brežuljke, obrasle raznolikim grmljem među kojima se posebno isticalo ono sa neobičnim crvenim bobicama. Nekoliko koza poskakivalo je uokolo, tragajući za hranom. Jedna od njih, privučena neobičnom bojom bobica, prišla je grmu i pojela nekoliko bobica. Uskoro su joj se pridružile i druge koze. Mladi kozar Kaldi uzaludno je cijelu noć čekao da se njegovo stado vrati sa pašnjaka i nije mu bilo jasno gdje su to sve njegove koze odlutale. Čim je osvanulo sljedeće jutro, krenuo je prema mjestu gdje ih je zadnji put ostavio. Na pašnjaku ga je dočekao neobičan prizor: koze su energično poskakivale oko grma sa blistavim, jarko crvenim bobicama!

Bizarno prvo kuhanje kafe
Kaldi je ubrao i pojeo nekoliko bobica, pa začuđen neopisivim osjećajem koji ga je obuzeo, i sam je počeo skakutati uokolo. U blizini pašnjaka nalazio se manastir. Kaldi je sav ushićen pošao obavijestiti poglavara manastira o djelovanju bobica, ali na njegovu nesreću, poglavar je u tome vidio đavolje djelo. Bacio je bobice u vatru, sa željom da ih uništi, ali potom se iznenadio prijatnim i opojnim mirisom koji je ispunio prostoriju. Opojni miris poglavar je zatim protumačio kao znak od Boga, te je naredio da se bobice izvade iz vatre. Budući da su bile vrele, odlučiše ih ohladiti u vodi. Voda u koju su potopili bobice postala je tamna i mirisna. Poglavar samostana to je shvatio kao još jedan Božji znak i naredio je sveštenicima da probaju napitak. Sveštenici su ga probali i odmah postadoše puni energije, veseli i neumorni. Njihovo uzbuđenje potrajalo je satima. Uopće im se nije spavalo, pa su se mogli duže moliti Bogu. Poglavar je u ovome vidio veliku korist i tako je blagoslovio kafu.

Put od Afrike do Arapa
Korištenje magičnog napitka munjevito se širilo. Svi su željeli probati napitak od crvenih bobica. Kafa je tako brzo prešla iz svoje afričke pradomovine u Jemen, gdje se proširila njena proizvodnja. Većina kafe iz Jemena odlazila je u ostatak svijeta preko luke Mocha, čiji je naziv s vremenom postao sinonim za kafu. Jemenci su znali vrijednost kafe i dugo vremena nisu dozvoljavali izvoz stabljika kafe ili nedozrelih plodova. Drevni Arapi napitak su prozvali «qahwah», što znači „napitak od biljke koji te drži budnim“. Naziv se raširio po cijelom islamskom svijetu. Tako smo i mi dobili naziv – kafa.

Vojnici otišli, a vreće kafe ostale u Evropi
Prvobitno se kafa širila samo islamskim svijetom, a s godinama i po cijelom Otomanskom carstvu. Svaki kraj je imao svoj specifičan način pripreme. Venecijanski konzul je u svojim izvještajima iz Carigrada često spominjao tamno i vrelo piće koje Turci često piju i uz koje se druže. Vjerni pratilac turskih vojnika bila je - kafa. Od grada do grada, od zemlje do zemlje, uvijek sa kafom! U 17. vijeku Turci su došli do Beča i pokušali ga osvojiti, ali bez uspjeha. Žurno se povlačeći, ostaviše mnoštvo vreća neobičnih zrna. I tako je kafa došla i u Evropu. Bečlije su prvi od Evropljana počeli uživati u ovom mirisnom crnom napitku. Oni su prvi počeli kafi dodavati mlijeko i šećer. Prvi su izmislili i – kafanu!

Papina degustacija kafe
Kafa nije bila samo «osvježavajuća infuzija», kako su je zvali Venecijanci, već i «ljekoviti napitak», koji prema letku iz 1801. godine, «liječi sve». Uživanje u kafi brzo se proširilo cijelom Evropom. Holanđani i Francuzi prenijeli su ovu neobičnu biljku u svoje kolonije, nakon čega se proširila po cijelom svijetu. S obzirom na to da je došla sa Turcima, u kršćanskom svijetu javno je baš i nisu hvalili, iako su je kriomice pili. Zvali su je čak i «đavoljim napitkom». Priča je došla i do pape koji je odlučio zabraniti kafu. Prije toga odlučio je probati, da bi se lično uvjerio u njen «đavolji duh». Probao je kafu i odmah se predomislio u vezi sa zabranom. Legenda kaže da je tada rekao: «Kafa je tako divna da bi je bilo šteta prepustiti nevjernicima na uživanje!». Tako je kafa našla svoje mjesto i među kršćanima.

Velika ljubav koja je kafu donijela u Brazil Mladi i šarmantni poručnik Francisco de Melo poslan je od strane svoje vlade da arbitrira granični spor između francuskih i holandskih kolonija u Gvajani. Vrela mladalačka krv i romantični krajolici južne Amerike mladog su poručnika naveli da na kratko zaboravi svoj posao. Njegovu pažnju silno je zaokupila mlada i lijepa žena guvernera francuske Gvajane. Dovoljno je bilo samo nekoliko pogleda da se mladalačka srca prepoznaju. Svjesni da njihova ljubav nema budućnosti, zaljubljeni par odlučio je svaki slobodan trenutak iskoristiti za svoju romansu. Ljubav bijaše vatrena, ali nažalost kratka. Dvoje zaljubljenih brzo su se morali rastati. U to vrijeme Francuzi su vojskom ljubomorno čuvali svoje plantaže kafe, ne želeći da se magična biljka proširi ostatkom svijeta. Ljubav mladih ljudi obično nema granica, te zaljubljena žena dade kao znak svoje vječne ljubavi mladiću buket cvijeća, u kojem je bila skrivena i sadnica kafe. Poručnik ode u Brazil, nastani se u pokrajini MINAS i poče uzgajati kafu, nastojeći time zaboraviti tugu i bol zbog rastanka sa voljenom osobom. Povoljna klima učinila je da su se plantaže kafe ubrzo proširile cijelim Brazilom. Poručnik tako nenadano postade bogataš kojem je život ispunio sve želje, osim jedne - da bude sa ženom koju voli. Samo stara stabljika kafe stoji kao vječna uspomena na ljubav iz mladosti. Kafa danas raste širom svijeta, ali još je uvijek ona koju su obasipale sunčeve zrake na plantažama pokrajine MINAS bolja od svih drugih.

Simbol boli i gorčine, utjeha boginja Artemide
i Dijane
Pelin (Artemisia absinthum) je autohtona biljka Azije i Evrope, uključujući i Britaniju, a u Ameriku je stigao kao kultivirana biljka. Po mitu, pelin je izrastao iz tragova repa zmije kada je napuštala Raj. Po drugom mitu, grčka boginja kreposti Artemida imala je toliko koristi od njega da ga je i preimenovala iz Parthensis absinthium u Artemisia, po sebi. Smatra se da je Shakespeare mislio na pelin u Snu ljetne noći, kada Oberon budi Titaniju uz pomoć soka Dijanina pupoljka (Artemida se u rimskoj mitologiji zove Dijana). Pelin simbolizira bol, uglavnom u obliku gorčine, a posebno bol koju izaziva odsutnost. Nekada se vješao na vrata da otjera zle duhove, stavljao u tintu kako miševi ne bi pojeli stara pisma te se koristio i kao sredstvo protiv buha. Stoljećima se koristi kao jedan od glavnih sastojaka aperitiva i biljnih vina, a pića poput absintha i vermuta po njemu su dobila i ime.
Upozorenje: Trudnice ne smiju uzimati nijedan proizvod koji sadrži gorki pelin!

Divlji pelin, poznat i kao gorki pelin ili Božje
drvce
Pelin je trajna biljka sa razgranatom stabljikom, polugrmastog oblika, visine do jednog metra; stabljika mu je okrugla, sa perasto razdijeljenim listovima, a cvjeta u grozdu sa sitnim sunovraćenim glavicama. Cvjetovi se sastoje od čašice sa uskim lapovima, blijedožutog, ljevkastog, na krajevima petodijelnog rascijepljenog vjenčića, pet prašnika i nadraslim tučkom. Kao divlji, pelin raste na osunčanim neobraslim zemljištima, a zbog svoje ljekovitosti sadi se u vrtovima. Za lijekove se listovi sabiru prije cvatnje te cijela biljka za vreme cvatnje. Suše se u hladu na temperaturi od oko 40ºC i čuvaju na suhom mjestu u zatvorenim posudama.

Savjet: Kao prva pomoć kod trovanja gljivama, pomaže ako se pije pelin kuhan u sirćetu.

Uzgoj
Pelin se može uspješno gajiti na zemljištima slabije plodnosti, na pjeskovitom ili ilovačnom tlu sa dovoljno krečnjaka. Kao višegodišnja kultura na istom zemljištu živi više godina. Lako se razmnožava sjemenom i dijeljenjem starih bokora. Sije se direktno na parcelu ili u lijehe za proizvodnju rasada. U uzgoju se od mjera njege primjenjuje kultiviranje, okopavanje, prihranjivanje, prorjeđivanje i popunjavanje praznih mjesta.

Ljekovitost
Pelin je biljka jako gorkog ukusa. Odlično je sredstvo za čiščenje krvi i jačanje želuca. Upotrebljava se u liječenju loše probave, nadimanja, slabog apetita, podrigivanja, žgaravice, glista, bolesti jetre, slezene, bubrega, žutice, groznice, grušanja krvi, mokraćnog mjehura, vodene bolesti i osipa. Osim toga, pelin povoljno utiče na organizam u cjelosti. Tako pomaže i pri težim smetnjama tipa debljine, šećerne bolesti te u duševnim smetnjama koje, više ili manje, imaju dublji uzrok u neredovnom radu probavnih organa. Koristi se u malim količinama. U njegovom eteričnom ulju ima tujana koji je inače jak otrov. Pelin ne treba uzimati često i dugo vremena jer tada može izazivati glavobolju i vrtoglavicu. Priprema se tako da se prelije ključalom vodom i u obliku praška. Često se kombinira u primjeni sa drugim travama. Upotrebljava se u vidu čajeva, tinktura i ekstrakta. Koristi se u humanoj i veterinarskoj medicini, kao i u industriji alkoholnih pića.
Savjet: Kod svih teškoća u želucu, uzima se 15
do 20 kapi pelina sa isto toliko kapi vode i to dva do četiri puta dnevno.

Pelinova tinktura
Alkoholna tinktura pelina (Tinctura absinthii), koja se uzima 8 do 10 kapi na kocki šećera, jedan do tri puta dnevno, priprema se maceracijom 10 g pelina u 2 dl lozovače (45%). Tinktura je dobro sredstvo i za vanjsku upotrebu. Koristi se za masiranje kod bolova i grčeva u želucu ili kod bolnog podrigivanja; nakon masiranja stavlja se na bolno mjesto ugrijana vunena tkanina. U tu će svrhu za vanjsku upotrebu poslužiti i pelin kuhan u vinskom sirćetu (20 g pelina na jednu litru sirćeta). Tkaninu namočite, lagano iscijedite i što je moguće toplije stavite na želudac. Takvom oblogom se odstranjuje i glavobolja uzrokovana prehladom. Zanimljivost: U 17. vijeku Culpeper je preporučavao mješavinu pepela gorkog pelina i ulja kao lijek protiv ćelavosti.

U kulinarstvu
Listovi gorkog pelina mogu se koristiti u salatama. Imaju jaku aromu pa ih koristite u malim količinama. Mogu se koristiti i za pravljenje aromatičnog sirćeta.

Ostale upotrebe
Sredstvo protiv moljaca
Pelin se može koristiti kao sredstvo za tjeranje moljaca i drugih insekata od odjeće, budući da mu je miris oštar i osvježavajući i ne ostaje u odjeći. Dovoljno je da stavite po dvije čajne kašike suhog pelina, lavande i metvice u male platnene vrećice i sredstvo protiv insekata je spremno.
Pelinovo vino
Za pripremu pelinovog vina koristi se 20 g biljke pelina u jednu litru vina. Pusti se da vino izvlači pelin do željene gorčine, a zatim se procijedi i pelinovo vino je gotovo. Koristi se 2-3 puta dnevno po 0,5 dl.
Upozorenje: Pelin se ne smije uzimati oralno bez medicinskog nadzora. Čestom upotrebom se može dovesti do grčeva, nemira i povraćanja, a predoziranje uzrokuje vrtoglavicu, grčeve, opijenost i delirij. Pelinovo ulje je jak otrov, iako uz pravilno doziranje postoji mala opasnost.

Gasilac žeđi
Kiselica (latinski: Rumex acetosa) pripada porodici Polygonaceae i može se pronaći širom Evrope, Azije i Sjeverne Amerike, a uspijeva na skoro svakom tlu. Ime roda, Rumex, dolazi od latinske riječi rumo, što znači sišem, što proizilazi iz činjenice da su rimski vojnici sisali listove kiselice da ublaže osjećaj žeđi, a rimski
ljekari su je koristili kao diuretik. U Engleskoj se za vrijeme vladavine Tudora, kiselicu smatralo vrhunskim engleskim povrćem, a Henrik VIII ju je posebno cijenio. Laponci su pak koristili sok kiselice za kiseljenje mlijeka. Za kiselicu kažu da čisti, jača, osvježava i umiruje cijeli organizam, a izvana ga uljepšava. Prirodni je analgetik, antiseptik, laksativ, diuretik itd.
SAVJET: Sok kiselice se može koristiti za otklanjanje mrlja od hrđe, plijesni ili tinte sa platna i srebra.

Uzgoj u vrtu i održavanje
Kiselica pripada porodici dvornjača i otporna je višegodišnja biljka, a postoje tri vrste koje se razlikuju uglavnom prema visini i obliku listova: obična, streličasta i štitasta. Voli sunčan, zaklonjen položaj ili blagi hlad te vlažno i propusno tlo. Razmnožava se sjemenom u proljeće ili dijeljenjem korijenja u jesen. Cvate duguljastim crvenozelenim cvjetovima koji se javljaju ljeti na vrhovima stabljika, a treba ih otrgnuti kako bi se razvilo što više lišća. Svježi listovi u proljeće su gotovo bez okusa, a kiselost raste tokom ljeta. Može se uzgajati u zatvorenom. Golubovi, puževi golaći i povremeno gusjenice napadaju kiselicu, ali na odraslim biljkama ne pričinjavaju neke veće probleme. Dovoljno je odstraniti oštećene listove i postaviti zamke za puževe. Održavanje kiselice nije teško. Sije se pod zaštitom u rano proljeće, a na otvorenom od sredine proljeća. Ljeti kiselici treba sjeći lišće da bi se potakla veća olistalost i spriječilo osjemenjavanje. Tokom vrućeg ljeta treba je redovno zalijevati da bi listovi ostali sočni. Najesen je potrebno odijeliti odrasle biljke, a tokom zime nema potrebe voditi ikakvu brigu o kiselici.

Uzgoj u loncima
Mlada kiselica je pogodna biljka za uzgoj u loncu. Treba voditi računa da u loncu bude mješavina kore i treseta te da ima i dovoljno mjesta da se biljka može širiti. Treba zapamtiti da se listovi moraju rezati da bi više olistali i ostali svježi i sočni. Kiselicu u loncu treba dobro zalijevati tokom sezone rasta te dohranjivati tekućim gnojivom, pogotovo ako je se planira brati.

Upozorenje:
Kiselicu ne konzumirajte u prevelikim dozama ili prečesto, budući da sadrži oksalnu kiselinu koja može narušiti zdravlje usljed čestog ili neumjerenog konzumiranja. Velike doze su otrovne i uzrokuju teška oštećenja bubrega.

Ljekovitost
Kiselica posjeduje ljekovita svojstva čišćenja i poboljšanja kvaliteta krvi, isto kao što to čini špinat koji povećava sadržaj hemoglobina u krvi. Kiselica također sadrži i vitamin C, a njen list se može koristiti u oblogama pri liječenju određenih kožnih problema kao što su akne.

U kulinarstvu
U kuhinji je kiselica veoma dobra biljka za eksperimentiranje. U manjim količinama se dodaje juhama, omletima, ribljim umacima te jelima s mesom. Koristi se i za omekšavanje mesa tako što se listovi omotaju oko odrezaka ili se zgnječeno lišće doda u marinadu. Sirovi listovi se mogu jesti u salati, za šta su posebno pogodni listovi štitaste kiselice. U tom slučaju treba smanjiti količinu limunovog soka ili sirćeta u preljevu. Kiselica se kuha poput špinata, sa jednim mijenjanjem vode u kojoj se kuha da bi se smanjila kiselina. Oguljena stabljika kiselice se također može žvakati kako bi otklonila žeđ.

Upozorenje:
Kiselicu u medicinske svrhe ne bi trebale koristiti osobe sklone reumatizmu, artritisu, kostobolji, bubrežnim kamencima ili želučanoj hiperkiselosti. List kiselice može uzrokovati dermatitis.

Cikorija kroz historiju
Listove i korijen cikorije antički su narodi upotrebljavali kao povrće i salatu, a smatrali su je uspješnim lijekom za bolesti želuca i oka te kao sredstvo protiv trovanja. Upravo zbog toga nije im bila dovoljna divlja cikorija, nego su je počeli uzgajati već oko 300 godina prije Krista. Cikoriju spominju u svojim djelima grčki i rimski pisci Aristofan i Teophrastus, te Dioskirud i Plinije stariji u svom enciklopedijskom djelu Historia naturalis. Ova dva savremenika prikazuju cikoriju kao dobrar lijek za bolesti jetre, želuca i bubrega. Horacije
spominje cikoriju u jednoj svojoj odi. Stari su Germani poznavali cikoriju, ali kao magično piće pripremljeno iz listova biljke. Cikoriju su poznavali i Arapi kao hranjivu i ljekovitu biljku. I ostali evropski narodi su je poznavali ali više kao ljekovitu biljku, nego kao hranu ili magično piće. Ne zna se kad su korijen cikorije prvi put pržili i iz njega pravili napitak. Iz knjige Prospera Alpinusa iz Padove, izdane 1592., vidi se da je dobro poznavao cikorijin napitak. Zato historičari smatraju da su Talijani
i Belgijanci cikoriju koristili prije kraja XVI stoljeća za pravljenje napitaka, pripremu supe i umaka. Godine 1763. u Prusiji, u blizini Berlina, a nešto kasnije i Magdeburga, podizane su ogromne plantaže cikorije, u doba vladavine Fridriha Velikog, koji je taj posao osobno poticao. Prva tvornica cikorije u Evropi izgrađena je 1760. u Holzmindenu. Nakon 1770., kad je berlinski medicinski fakultet dao o cikoriji pohvalnu ekspertizu, počele su se graditi tvornice za preradu cikorije širom Njemačke. Potrošnja cikorije naročito je porasla u vrijeme Napoleonskih ratova 1806.-1813. kad je Evropa bila blokirana i kafa se više nije mogla uvoziti. Tako je u XIX stoljeću kultiviranje cikorije i pravljenje napitka cvjetalo u cijeloj Evropi. Kasnije je ugled cikorije porastao i u ostalim zemljama.
Zanimljivost: U mnogim narodnim pričama o cikorijinim plavim cvjetovima, priča se i da su ti cvjetovi transformirane oči djevojke koja plače za svojim draganom koje je otplovio i nikada se nije vratio, a jedna priča, iz njemačke tradicije, govori da je mlada djevojka koja nije mogla prestati plakati za svojim preminulim draganom pretvorena u cvijet cikorije.

Uzgoj
Cikorija je danas poznata kao kultivirana biljka, nastala iz divlje cikorije koju često vidimo uz ceste i puteve kao biljku lijepih malih plavih cvjetova. Srodna je endiviji (Cichorium intybus, varietas foliosum Hegi) čije listove koristimo kao salatu. Trajnica je. Ima vretenasti korijen iz kojega se razvije preko jedan metar visoka biljka. Stabiljka i listovi su pokriveni oporim, oštrim dlakama. Donji su listovi perasto izrezani, krupni su i dugački. Ima male, svijetloplave lijepe cvjetove koji se mogu vidjeti između juna i jula. Danas se cikorija za industrijske svrhe kultivira na znatnim površinama, jer je postala jedna od omiljenih supstituta za kafu. Na pijaci se ova biljka najčešće može naći pod imenom radić ili cikorija. Radi se zapravo o visokokultiviranoj lisnatoj cikoriji čija se lisna rozeta u određenoj fazi razvoja na vrhu poveže, pa se listovi čvrsto priljube jedan uz drugi i rastu u visinu. Unutrašnji listovi, lišeni svjetlosti i sunčevih zraka, gube hlorofil, postaju blijedožućkasti do sasvim bijeli, mekani i vrlo ukusni, gubeći nešto od gorčine svojstvene cikoriji, koja dolazi od glikozida i intibina. Lisnata cikorija može imati i potpuno drukčiji izgled. Naime, lišće može da joj bude široko rasperjano, izrazito zelene boje, jer listovi nisu vezivani pa ne gubi hlorofil. Gorkastog je okusa zato što su zeleni listovi zadržali istu količinu glikozida i intibina. Ovu vrstu prodavci po pravilu nazivaju cikorijom, ne povezujući je na bilo koji način s radićem. Vadi se u jesen, tako što se očisti od zemlje i nadzemnih dijelova, isiječe po dužini, zatim naniže na konac i suši u hladu na propuhu. Listovi i cvjetovi, koji su rijetko u upotrebi, beru se za vrijeme cvata.

Cikorija u domaćinstvu
Cikorija iz crvenih i bijelih sorti je dostupna i tokom zimskih mjeseci. Kuhanjem, pirjanjem pa čak i pečenjem mogu se od cikorije pripremiti različita ukusna jela. Bijeli izdanci cikorije izuzetno su bogati balastnim tvarima. Budući da se cikorija može nabaviti tokom cijele godine, njeni su izdanci najbolje ljekovito povrće za neke bolesti. Cikorija se danas uglavnom koristi u narodnoj medicini za liječenje oboljenja jetre, zatim kao sredstvo za jačanje, a također pomaže pri varenju hrane i sastavni je dio mješavina za proljetno čišćenje organizma. Pomaže i pri previsokoj razini kolesterola i masnih tvari u krvi i rizika koji su s time povezani: visoki krvni tlak, arterioskleroza, infarkt i moždani udar. Za jačanje organizma i protiv malokrvnosti upotrebljava se sok svježeg nadzemnog dijela biljke, dok se čaj priprema od osušenog korijena i koristi kod bolesti jetre i žučnih puteva. Supstitut za kafu Frankova cigura ili sirotinjska kafa sprema se tako što se korijen ispeče i samelje u prah, a zatim skuha, procijedi i gusti sadržaj se dodaje kafi u odnosu 3:1 (kafa: cikorija). Pošto je inulin polisaharid koji hidrolizom daje fruktozu ili voćni šećer, kod nas ga u narodnoj medicini koriste dijabetičari.

Peršun ili peršin (lat. Petroselinum), autohtona je biljka središnje i južne Evrope, pogotovo Mediterana. Spominje se još od vremena drevnih Grka i Rimljana, pa tako legenda kaže da ga je Heraklo koristio za vijence koje su upletali u krune pobjednika Istmijskih igara, međutim, nisu ga jeli, nego su njime radije hranili konje radi sjajne dlake. Za razliku od njih, Rimljani su jeli puno peršuna i njihovim vijencima ukrašavali stolove za vrijeme gozbe, prvenstveno da bi njime umanjili opijenost i prikrili neugodne jake mirise. Smatralo se da ga mogu uzgajati samo trudnice ili vještice, a da će nesreća pasti na kućanstvo koje peršun presađuje. Legende i mitovi na stranu, peršun je danas široko korištena biljka zbog svojih aromatičnih i ljekovitih svojstava.

Ljekovitost i upotreba
Peršun je bogat izvor vitamina C, sadrži puno željeza i drugih minerala, te antiseptični klorofil. Dobar je za liječenje mokraćnih upala, kao i zadržavanja tekućine zbog diuretičkih svojstava. Povećava i proizvodnju majčinog mlijeka te opušta mišiće maternice. Dobro je poznat i kao osvježivač daha te za „neutralizaciju“ mirisa bijelog luka. Za zdraviju kožu, najbolje ga je žvakati svježeg. Dobro pomaže i u oblozima kao antiseptik za rane, ugrize od kukaca i za iščašenja. Od njegovog sjemena ili listova može se napraviti tekućina za ispiranje kose od koje kosa bude sjajna.

Uzgoj u vrtu
Peršun voli duboko tlo, ne previše rahlo niti kiselo. Mjesto na koje ga sadite treba prethodne jeseni prihraniti zrelim gnojivom. Pripremite dvije gredice, pa za ljeto idealno je neko sjenovito mjesto jer peršunu treba vlage i malo sjene, a za zimske zalihe obezbijedite gredicu na zaštićenom i osunčanom mjestu. Sjeme sijte narijetko, na udaljenost od 30-45 cm, te na dubinu od oko 3 cm. Tlo treba stalno držati vlažnim jer inače neće proklijati, a jako sporo mu je klijanje. Kad sadnice porastu, prorijedite ih na oko 15 cm udaljenosti. Žute listove odmah režite kako biste podstakli novi rast i prihranite gnojivom. Ako se pojave cvjetovi, odmah ih režite. Za vrućeg vremena treba ga zalijevati jako dobro. Peršun se dobra ponaša i kao kućna biljka u loncima, na prozorskoj dasci, dokle god ga redovno zalijevate, prihranjujete i berete listove. Koristite mješavinu komposta od kore i treseta. Ljeti ga izmaknite na mjesto sa malo više sjene. Ne koristite lonce sa previše rupa na dnu jer time peršun gubi dosta vlage koja mu je potrebna.
U kulinarstvu
Peršun se puno koristi u kulinarstvu jer kuhanje sa peršunom poboljšava okus druge hrane i začinskog bilja. Najbolji se učinak postiže ako ga se dodaje u jelo tik pred kraj kuhanja.
SAVJET: Za ukusniji omlet, nasjeckajte grančicu peršuna, 1 grančicu vrtne krasuljice, malo luka vlasca i 1-2 lista francuskog estragona. Ovu kombinaciju bilja možete koristiti u svim jelima od jaja.

Sezame, otvori se!
Susam ili sezam je jedan od najstarijih začina na svijetu, a sigurno je najstarija biljka koja se sistematski uzgajala radi dobivanja ulja. Prema zapisima koji datiraju od 3.500. godine p.n.e., kulture susama prostirale su se duž obala Eufrata i Tigrisa. Najstariji dokazi o postojanju susama nalaze se u Britanskom muzeju, na pločama ispisanim klinastim pismom iz 2.000. godine p.n.e., a na njima je zabilježen babilonski ep o stvaranju svijeta Enuma eliš, gdje Herodot piše: „U Asiriji i Babiloniji nema maslinovog ulja; ondje troše ulje dobiveno od sezama. Ta biljka dosegne do visine stabla.“ Čuvena je i magična rečenica: „Sezame, otvori se!“ iz 1001 noći i priče o Ali-babi i četrdeset razbojnika. U islamskim se zemljama od susama pripremaju razna jela, a susam je za njih predstavljao izvor života.
Susam je visoka, uspravna, jednogodišnja biljka koja ima ovalne listove s dubokim žilama i bijelim ili ružičastim cvjetovima. U periodu od tri do pet mjeseci uzgoja dostigne visinu do dva metra. Plod su mahune koje sadrže veliku količinu sjemena.

Ljekovitost
Susam se još od davnina u zemljama u kojima se uzgajao smatrao ljekovitom hranom te namirnicom koja usporava starenje. Jedan pogled na nutritivni sastav susama otkriva prepunu riznicu hranjivih sastojaka. Među nutrijentima se ističu dva jedinstvena spoja: sezamin i sezamolin. Ovi spojevi pripadaju grupi dijetalnih vlakana zvanih lignani, koji imaju svojstvo snižavanja kolesterola i krvnog pritiska te povećavaju razinu vitamina E. Sezamin također štiti jetru od oksidativnih oštećenja. Sjemenke su bogate bjelančevinama i sadrže sve esencijalne aminokiseline, a naročito su bogate metioninom. Sadrže 45- 60 posto ulja koje se cijedi za upotrebu u kuhinji, a njegova vrijednost je u tome da ulje unutar sjemenki predstavlja mješavinu estera glicerola s oleinskom i linolenskom kiselinom (omega-6 masne kiseline). Ulje sadrži vitamine A, B1, B6 i E. Dobra mu je osobina i znatna stabilnost zbog sadržaja antioksidansa sezamola. Pogoduje suhoj koži i problemima kao što su psorijaza i ekcemi. Kvalitetan sastav mikroelemenata susama ima brojna ljekovita svojstva. Sinergijsko djelovanje minerala može djelovati protuupalno, primjerice može pomoći kod bolova i upala koje izaziva reumatoidni artritis. Mogu ublažiti grčeve koji se javljaju kod astme ili koji uzrokuju migrenu. Iako susam ima vrlo bogat sadržaj kalcija, koji pomaže u sprečavanju gubitka koštane mase, kalcij iz ljuski je u obliku kalcij-oksalata koji se slabije iskorištava u tijelu od onoga u jezgri.
Zanimljivost: Prema istraživanju objavljenom u stručnom časopisu Journal of Agriculture and Food Chemistry i istraživanja Virgina Polytechnic Instituta, analizom je utvrđeno da susam, pšenična klica, pistacije i suncokretove sjemenke imaju najviši sadržaj fitosterola. Fitosteroli se nalaze u biljkama i sličnog su sastava kao i kolesterol, a u dovoljnim količinama mogu smanjiti razinu kolesterola u krvi, pojačati imunološki odgovor i smanjiti rizik od razvoja nekih oblika raka. Susamovo ulje je izuzetno kvalitetno jer je otporno na užeglost. Koristi se za masažu i brojne terapeutske upotrebe. Ulje sadrži lecitin koji pomaže ćelijama mozga i živčanog sistema, a preporučuje se kod umora, depresije, za pomlađivanje i povećanje energije.

U kulinarstvu
Susam se preporučuje konzumirati uz hranu kao što su žitarice ili mahunarke kojima poboljšava aminokiselinski sastav. Proizvodi susamovih sjemenki su tahini pasta i susamovo ulje. Tahini se dobiva od mljevenih oljuštenih ili neoljuštenih sjemenki susama pomiješanih sa susamovim uljem u gustu pastu. Tamno ulje susama dobiva se hladnim prešanjem prženih susamovih sjemenki pa ima delikatan miris i okus. Koristi se za pirjanje, pečenje i prženje, za pripremu umaka, namaza i salatnih preljeva. Od susama može se napraviti i mlijeko koje može biti odlična zamjena za kravlje mlijeko.