Rod metvica (lat. Mentha) je vrlo opsežan i dobro poznat. Porijeklom su iz Evrope, mada su se sada udomaćile u mnogim dijelovima svijeta. Metvica se uzgaja zbog svojih ljekovitih svojstava još od drevnih vremena, a pronađena je čak i u egipatskim grobnicama iz 1000 godina p.n.e. Japanci je uzgajaju radi dobivanja mentola preko 2000 godina. Prema Bibliji, farizeji su skupljali poreze u metvici, kopru i kimu. Karlo Veliki, koji je jako volio bilje, naređivao je ljudima da je uzgajaju. Rimljani su je nosili sa sobom dok su marširali Evropom, pa su je odnijeli i u Britaniju, odakle je preko prvih iseljenika stigla i u Ameriku.

Nimfe, grčki bogovi i ljubomora
Njeno se ime prvi put koristi u grčkoj mitologiji, a postoje dvije različite priče: prva priča kaže da je nimfu Mentu zavodio Had, bog Podzemlja, čija je kraljica Perzefona postala ljubomorna i pretvorila je u biljku, metvicu; prema drugoj priči, Menta je bila nimfa koju je volio Pluton, a koji ju je pretvorio u mirisnu biljku kako bi ugodio svojoj ljubomornoj, uvrijeđenoj supruzi.
Razna lica metvice
Vrsta metvice ima zaista mnogo, pa ćemo ih ovdje pobrojati samo nekoliko:
Mentha arvensis piperascens koja daje 90% ulje mentola, a zovu je japanska paprena metvica; Mentha aquatica ili vodena menta ima lijepe ljubičaste cvjetove, a često ju senalazi kako raste samoniklo oko jezera i potoka; Mentha x gracilis poznata je i kao škotska metvica, listovi su joj prošarani, zlatno-zeleni, nazubljenog ruba, a zbog ugodne arome dobro se uklapa u salate i jela sa paradajzom; Mentha x piperita ili paprena metvica ima šiljaste tamnozelene listove sa primjesom crvene boje i jak miris peperminta, a najviše je ljekovita biljka svoga roda; Mentha x piperita f. Citrata „Basil“ ima jedinstven, slatkast i pikantan miris mente koji se dobro slaže sa jelima od paradajza, pogotovo sa tjesteninom; Mentha spicata ili klasasta metvica poznata je još i kao obična ili vrtna metvica, najviše je uzgajana od svih metvica i dobra je za umak ili žele od metvice. Klasasta i paprena metvica posađene uz ruže tjerat će uši. Metvica također privlači i korisne kukce. Ljekovitost Paprena metvica je aromatična, umirujuća, antiseptična, antibakterijska, protuupalna biljka, dobra i za stimulaciju, te protiv grčeva i parazita. Može se koristiti na razne načine za različite probleme, uključujući želučane i crijevne poteškoće kada je potrebno djelovanje protiv grčeva, nadutosti i za poticanje apetita. Posebno je pogodna za glavobolje uzrokovane nervozom, te pospješuje koncentraciju. Za vanjsku upotrebu, ulje paprene metvice može se koristiti za masiranje bolnih mišića.
Upozorenje: Ulje može izazvati alergijsku reakciju. Također, izbjegavajte dugotrajno udisanje uljnih para, a nipošto ih se ne smije koristiti za bebe.
U kulinarstvu
Metvica je dobra kao dodatak sirćetu i želeu. Paprena metvica odlična je za čajeve, a postoje i mnoge upotrebe za metvicu u kuhanju sa ribom, mesom, jogurtom, voćem i dr. Dobro se slaže sa paradajzom, a koristi se i u umacima za tjestenine. Francuska kuhinja naročito mnogo koristi metvicu, u pripremi slatkih ali i slanih jela (npr. janjetina u sosu od metvice). Gusto savjet: Naberite buket metvice (posebno je dobar kultivar „lemon“), zavežite ga i objesite pod česmu kada pripremate kupku. Namirisat ćete ne samo kupku i kupaonicu, već i cijelu kuću! Ovakva kupka vrlo je ugodna i opuštajuća.

Muškatni orah – egzotični začin mošusnog
mirisa
Stablo muškatnog oraha poznato je pod latinskim imenom Myristica fragrans, a pripada istoimenoj porodici (Myristicaceae). Ta porodica potiče sa Bande, jednog od Molučkih otoka začina (istočna Indonezija), a samo ime dolazi od latinskog nux što znači orah te muscat što znači muškatni ili mošusni (misli se na miris). Još i Plinije spominje muškatni orah u prvom stoljeću naše ere, a u šestom stoljeću ga arapski trgovci donose u Konstantinopol. Kasnije, monopol na trgovinu ovim začinom preuzimaju Holanđani, a male količine dosežu astronomske svote. Nije stoga ni čudo da je muškatni orah u srednjem vijeku i renesensi bio pojam bogatstva i moći. Bogataši su ga nosili sa sobom u raskošnim posudicama ili malim mlinovima napravljenim od plemenitih metala. Tokom Drugog svjetskog rata, Francuz po imenu Pierre Poivre donosi nekoliko proklijalih sjemenki na Mauricijus (do tada su ih holandski trgovci namakali u kreč kako bi spriječili klijavost), čime završava monopol Holanđana nad uzgojem i trgovinom muškata. British East India Company uspješno je proširila uzgoj u Indiju, Šri Lanku, Singapur te na Zapadnoindijsko otočje (Meksički zaljev), posebino Grenadu, gdje je muškatni oraščić postao nacionalni simbol istaknut na crveno-žuto-zelenoj zastavi. Danas je Grenada drugi po veličini proizvođač i izvoznik muškata (nakon Indonezije).

Uzgoj i opis cvijeta i ploda
Da bi usješno rasla, biljka zahtijeva duboko, organski bogato, vulkansko tlo i vlažnu vrućinu tropa. Ne podnosi niske temperature pa čak ni kraći period i stoga se ne može uzgajati u hladnim krajevima, bar ne van staklenika. Čest je gost u velikim i modernim staklenicima botaničkih vrtova širom Evrope, ali rijetko cvjeta i gotovo nikada ne donosi plod. Stabla muškatnog oraha u povoljnim uvjetima narastu do dvadesetak metara u visinu, listovi su ovalni i tamnozeleni, a zvonasti, žuti cvjetovi imaju poseban miris. Plod je blijedožute boje i nalikuje kajsiji. Kad dozrije, vanjski dio ploda (perikarp) puca na dva dijela i otkriva unutrašnjost koja se sastoji od velike crne košpice i mesnate, jarkocrvne, mrežaste ovojnice, tzv. arilusa. Arilus predstavlja prvi začin koji dolazi od ove biljke, no skuplji je i manje poznat od samog oraščića. Velika crna košpica (zapravo unutrašnji dio ploda) suši se do dva mjeseca, potom se razbija i iz nje se vadi sjemenka, tj. oraščić - drugi i poznatiji začin. Oraščići slabijeg kvaliteta se presuju i iz njih se dobiva esencijalno ulje koje se koristi u farmaceutskoj industriji i kozmetici.
Upozorenje: Poznato je da se u oraščiću nalazi narkotik, tvar nazvana miristicin. Male količine začina bezazlene su, ali konzumacija dva do tri oraščića mogu uzrokovati trovanje praćeno jakim halucinacijama, mučninom i povraćanjem. Veće količine mogu uzrokovati čak i smrt.

U kulinarstvu
Muškatni oraščić je dodatak širokoj paleti slatkih i slanih jela zbog specifične arome. Najbolje je koristiti svježi oraščić (ne mljeveni), a potrebno ga je držati na suhom, hladnom mjestu, zamotanog u celofan kako ne bi izlapila eterična ulja koja daju aromu. Macis ili muškatni cvjetić je osušeni sjemenski omotač muškatne sjemenke. Čim se plod otvori, pojavi se skarletnocrvena mrežasta ovojnica (macis) koja okružuje muškatni orah. Miris i okus macisa su nešto nježniji od samog muškatnog oraščića. Najvažniji proizvođač macisa i muškatnog oraščića u svijetu je Indonezija. Macis pristaje uz pire krompir, kompot od jabuka, grog i licitarske kolače. Na tržište dolazi mljeveni muškatni cvjetić kao crvenkastosmeđi prašak. Mljeveni muškatni oraščić ima ugodan miris, a okus mu je ljut. Sadrži više vrsta eteričnog i masnog ulja, od kojeg se pravi maslac. Najbolje ga je neposredno prije upotrebe sastrugati u jelo, budući da stajanjem gubi miris. U evropskoj kuhinji muškat se mnogo upotrebljava i u slanim i u slatkim jelima. Vrlo dobro pristaje u nadjeve od povrća i sira, supe, jela od mesa i razna peciva. Jedan je od glavnih sastojaka currya i esencija sosa od luka. Muškatni oraščić se također stavlja u punč, kompote, vruće večernje napitke i koljivo.

Kraljevska biljka
Bosiljak (lat. Ocimum basilicum), kod nas još poznat kao bosilje ili murtela, autohtona je biljka Indije, Srednjeg Istoka i nekih pacifičkih otoka, a na Mediteranu se uzgaja već hiljadama godina. U zapadnu Evropu stigao je sa trgovcima u 16. vijeku, a u Ameriku i Australiju sa prvim evropskim doseljenicima. Vjeruje se da mu je ime izvučeno iz grčkog  Basilikon phyton, što znači „kraljevska biljka“. Intrige i predanja Za ovu aromatičnu biljku vezane su razne intrigantne priče, kao npr. da je rasla oko Kristovog groba nakon uskrsnuća, a neke grčke pravoslavne crkve koriste je za spravljanje svete vode, te stavljaju lonce sa bosiljkom ispod svojih oltara. Prema drugim pričama, njegova svetost je upitna jer su Grci i Rimljani vjerovali da ljudi trebaju psovati dok sade bosiljak kako bi bolje klijao. U nekim dijelovima zapadne Evrope smatralo se da bosiljak pripada vragu i da se njime tjeraju vještice. U elizabetansko doba bosiljak se koristio za mirisanje tokom prehlada, te za borbu protiv glavobolja, a u 17. vijeku Culpeper je o bosiljku napisao: „Ili stvara neprijatelje ili privlači ljubavnike, ali nema ničega između.“ Prema nekim drevnim običajima, slobodni su momci stavljali grančicu bosiljka za uho kako bi privukli djevojke.

Uzgoj
Bosiljak se sije u rano proljeće, a poželjno je da ga se sadi samostalno, direktno u lonce ili višedjelne plitice jer ima dugačak korijen i ne voli presađivanje. Za suhog vremena treba ga dobro zaliti sredinom dana jer bosiljak mrzi ići mokar na spavanje. Time ćete spriječiti veliko navlaživanje, što je pogubno dok temperatura noću pada jer mu tako može istrunuti korijen. Sadnice se presađuju na otvoreno tek kad su dovoljno velike za rukovanje i kada prođe opasnost od mraza. Najbolje ga je držati na veoma osunčanom mjestu jer voli toplotu sunca. Ljeti trgajte vrhove mladih biljaka da se potakne novi rast listova i berite već narasle listove. U zatvoreno ga treba unijeti prije prvih mrazeva.

Berba
Berite listove kada su mladi i uvijek sa vrha da potaknete novi rast. Ako ga planirate zamrznuti, onda namažite obje strane lista maslinovim uljem da se listovi međusobno ne zalijepe i da sačuvaju okus.
SAVJET: Držite bosiljak u loncu/saksiji u kuhinji da tjera muhe. Zgnječite listove i njima istrljajte kožu, pa će tjerati komarce.

Ljekovitost
Danas se bosiljak rijetko koristi u medicini, no listovi dodani hrani pomažu probavi. Stavite nekoliko kapi esencijalnog ulja od bosiljka na rukav ili maramicu i udišite, pa ćete rastjerati mentalni umor.

U kulinarstvu
Bosiljak ima jedinstvenu aromu, pa ga u početku treba koristiti štedljivo jer će inače dominirati nad ostalim okusima. Jedna je od rijetkih biljaka čija se aroma povećava kad se skuha. Izvrsno se slaže sa raznom hranom, a najčešće ga se posipa po zelenoj salati ili paradajzu. Odličan je u kombinaciji sa mozzarella sirom, a i sa bijelim lukom, pa ga možete dodati u francuski preljev za salate. Pomiješajte obrani svježi sir sa bosiljkom i koristite uz pečene krompire. Dobro ga je posuti po prženim ili pečenim krompirima kao dekoraciju. Dobar je i za posipanje po pizzi, a ne slaže se najbolje sa jakim mesom, kao što su jaretina ili divljač. Od bosiljka se može napraviti i zanimljiv nadjev za pile: pomiješajte bosiljak, zgnječeni češnjak, krušne mrvice, koricu limuna, istučeno jaje i nasjeckane lješnike. Jedan od najboljih recepata za bosiljak je, pak, umak pesto.
SAVJET: Radi bolje arome, listove bosiljka bolje je trgati nego rezati.

Paprika – začin bez kojeg se ne može
Pradomovina paprike su Meksiko i Gvatemala. Sjemenke jedne vrste paprike su čak pronađene u grobovima starih Peruanaca. Za prijenos paprike iz Amerike u Evropu zaslužan je Kristofor Kolumbo. Naime, 1494. godine dr. Chanca, ljekar iz Sevilje, koji je pratio Kolumba na njegovom dugom putovanju do Amerike, prvi je opisao plodove paprike. Međutim, trebalo je proći čak čitavo jedno stoljeće da paprika pređe put od ukrasne biljke do korisnog povrća i pojavi se na stolovima Evropljana kao dio ukusne i korisne hrane. Nakon ukrašavanja vrtova ili kao dekoracija stolova, paprika je konačno postala ono što i zaslužuje – visokovrijedna namirnica. Na našim prostorima paprika je bila poznata već u XVI stoljeću, a najvjerovatnije je stigla preko Italije kojoj su papriku darovali Španci. Zanimljivo je istaknuti kako se dugo držalo da je ljuta paprika (kao začin) stigla iz daleke Indije, poput bibera. Zbog toga su je i zvali ‘španski biber’ i ‘turski biber’. Današnje ime paprika je dobila u Mađarskoj (u XVIII stoljeću), gdje se plantažno uzgajala. Mađari su ubrzo postali poznati kao veliki uzgajivači crvene (slatke i ljute) paprike koju su sušili i mljeli. Mađarska kuhinja je i poznata po brojnim jelima s obilnim dodatkom crvene – i slatke i ljute paprike, naročito ljute. Mljevena paprika (slatka i ljuta) danas je nezamjenjiv začin u kulinarstvu mnogih zemalja širom svijeta. Bez ljute paprike neka se jela (kao npr. fiš paprikaš ili ljute slavonske kobasice) ne mogu ni zamisliti.
SAVJET: Ko ima slab apetit (a uz to je i mršav), može dnevno uzeti 0,5 do 2 grama mljevene slatke crvene paprike. Time će mu se povećati apetit, a snaga i tjelesna masa, zna se, idu na usta.

Bogata vitaminom C
Crvena paprika ima znatno veću energetsku i hranjivu vrijednost (100 dg ima 176,2 kalorije) od zelene paprike (100 dg ima 117,2 kalorije). Crvena paprika bogatija je od zelene i vitaminima (karoten, B1, B2 i C). Paprika se posebno cijeni zbog velike količine vitamina C. Od nje je vitaminom C bogatiji samo peršun. U 100 g jestivog dijela paprike ima 50 do 250 mg, a prema nekim podacima – čak 400 mg vitamina C.

Dragocjeni začin u kuhinji
Paprika kao začin potiče od crvene paprika iz roda Capsicum Annum. To je žarko crveni prašak koji se pravi od sasušenih zrelih plodova. Boja, okus i ljutina začina ovisi o vrsti paprike koja se upotrebljava za njega. Npr. mađarska paprika ima slatkast okus, a španska paprika ljuća je od nje. Postoje različite vrste mljevene paprike: slatka, poluslatka i ljuta. Začin paprika se upotrebljava kao dodatak jelima sa mesom i peradi, te za dekoriranje (npr. za jela s ribom i povrćem, punjena jaja). Koristi se u mađarskim jelima (npr. gulaš i pileći paprikaš) i u španskim jelima (plodovi mora, školjke, riža, kobasice). Samljevena paprika nema dug vijek trajanja. Ukoliko je loše zapakovana, brzo se pokvari, zgrudva i izgubi miris. Da biste jelima sačuvali lijepu crvenu boju, ne smijete papriku pržiti sa masnoćom jer potamni i poprimi gorak okus. SAVJET: Citrin u paprici povoljno djeluje na cirkulaciju krvi pa se ona preporučuje osobama koje boluju od arterioskleroze i poremećaja u krvotoku i krvnim žilama.

Oprez za gastritičare
Kod uzimanja ljute paprike treba biti oprezan jer kapsaicin (zbog kojeg je paprika ljuta) može dovesti do gastritisa (upale želučane sluzokože) i povećanja želučane kiseline, pa čak i upale bubrega. Osobe koje imaju želučane i crijevne tegobe, probleme s bubrezima, mokraćnim mjehurom i hemoroidima, moraju zaboraviti ljutu papriku i u najmanjim količinama jer im ona, bez izuzetka, pogoršava ionako tegobno stanje.

Ljekovita svojstva
Otkriveno je kako sastojak kapsaicin sprečava pretvorbu nezrelih masnih ćelija u zrele masne ćelije koje u sebi imaju veću količinu masnog tkiva. Prema objašnjenjima naučnika, kapsaicin djeluje kao biohemijski signal koji potiče masne ćelije na apoptozu, mehanizam kojim se ćelije same razgrađuju. Kapsaicin je, inače, od pamtivijeka ljekovito sredstvo za sprečavanje zgrušavanja krvi, poboljšava cirkulaciju i time oslobađa od simptoma kao što su hladne noge ili ruke, vrtoglavice itd. Uz to, zajedno sa vitaminom C kojim paprika obiluje, jača odbranu organizma od infekcija. Paprika je jedna od malog broja namirnica koje sadrže likopen, karotenoid koji može pomoći u prevenciji različitih oblika karcinoma. Nizak nivo likopena u krvi inicira povećani rizik od razvoja karcinoma grlića materice, bešike i pankreasa. Beta-karoten može pomoći u prevenciji oboljenja koronarnih arterija, a također pomaže i u prevenciji ćelijskih oštećenja koja dovode do preranog starenja.
SAVJET: Smatra da plodovi paprike zbog brojnih antioksidansa produžuju život, a stara istočnjačka mudrost tvrdi da je tajna dugovječnosti u crvenoj paprici, maslacu i medu.

O, papričice, o, papričice, to je vrlo dobra stvar
Ljuta paprika pojačava apetit i poboljšava probavu. Paprika, slatka ili ljuta, korištena svježa, osušena, mljevena, tucana ili konzervirana, vrlo je zdrava za naš organizam, stimulira apetit, pozitivno utječe na probavu, a ima i dezinfekciono dejstvo. Ekstrakti ljute paprike služe kao sastojci mnogih ljekovitih sredstava koja upotrebljavamo za liječenje reumatskih i sličnih oboljenja. Poznato je da crvena paprika zahvaljujući kapsaicinu potiče termogenezu. Problem kod potencijalne kliničke primjene kapsaicina je njegov jako oštar okus, međutim, čini se da i za to postoji rješenje: CH-19 Sweet je vrsta paprike koja sadrži kapsiat koji nije tako ljut kao kapsaicin, a također ubrzava metabolizam.

Vojna disciplina za postizanje top rezultata Prehrana sportista može biti veoma komplicirana stvar. Pored težnje da jedu hranu koja je zdrava i koja zadovoljava čula, sportisti su primorani u jednačinu ubaciti još jednu promjenjljivu – jesti ono što će tijelu omogućiti da dosegne vrhunac sportske izvedbe. Energija potrebna za vježbanje dolazi iz onog što u organizam unesemo u formi hrane i tečnosti. Nutrijenti spadaju u jednu od tri glavne grupe: ugljikohidrate, masti ili bjelančevine. Sve tri kategorije hrane podjednako su važne,  međutim omjer u kom ih trebamo unositi česta je tema diskusija među nutricionistima. Profesor Eva Medved u svojim istraživanjima ističe da sportisti moraju dnevno jesti pet obroka jednake veličine, što omogućava bolju apsorpciju sastojaka. Ovaj režim ishrane održava jednak nivo šećera u krvi tokom čitavog dana. Ona navodi sljedeća pravila koja moraju poštovati, žele li postići vrhunske rezultate:
- ishrana mora biti energetski dovoljna
- obrok sportiste treba biti mali i lagan za varenje
- obroke treba rasporediti prema rasporedu treninga
i takmičenja (doručak 30%, ručak 40%, večera 30%
i po potrebi dva lagana međuobroka)

Hrana za treninge
Ugljikohidrati – prosti ugljikohidrati ili šećeri, glavno su ‘gorivo’ svakog sportiste. Konzumiramo ih prije treninga, radi bolje izdržljivosti i snage. Šećeri omogućavaju kontrakcije mišića. Da li vam se ikada dogodilo da jurite niz snježne padine na skijama ili bordu i odjednom u panici shvatite da vas noge više ne slušaju? Eh, pa meni jeste. Zato nikada više ne idem skijati bez par redova čokolade ili slatkog napitka. Složeni ugljikohidrati, među kojima je škrob, glavni su izvor hrane sportista – znači, navalite na pastu, žitarice, crni kruh. Samo, dajte stomaku dva-tri sata da hranu svari, prije početka treninga. Potreba za bjelančevinama – konzumiramo ih nakon treninga, s ciljem obnove mišića oštećenih tokom vježbi i pomoći da se sačuvaju zalihe ugljikohidrata u formi glikogena. Suprotno nekim vjerovanjima, sportistima ustvari uopće nije potreban veliki dnevni unos proteina: 1.4 – 1.8 grama po kilogramu tjelesne težine, za vježbe snage, dok je prosječnoj odrasloj osobi potrebno 08. grama po kilogramu težine. Ako se bavite sportom, pa makar samo i rekreativno, pazite da ne pretjerate s bjelančevinama, jer one mogu uzrokovati dehidraciju organizma. Popularne visokoproteinske Atkinsonova i South Beach dijeta, omiljene su i među sportistima radi smanjenja tjelesne težine. One su međutim glavni razlog padanju u nesvijest tokom treninga. Naime, smanjenjem nivoa glikogena tj. padom šećera u krvi, nestaje nam goriva i – padamo! Masti – nisu brzo razgradive, pa se na njih ne možete osloniti ako su u pitanju brze i intenzivne vježbe. Međutim, masti predstavljaju najbolji izvor dugoročne energije i pomažu izdržljivost (npr. tokom maratona). Svaki organizam ima optimalni nivo tjelesne masnoće, koji ne treba prelaziti, jer tad počinje negativno utjecati na zdravlje i fizičku sposobnost. Nutricionisti preporučuju da većina masti koje unesemo budu one nezasićene, koje možemo naći u maslinovom i bučinom ulju, ribi, soji, bademima i lanenim sjemenkama.

Hrana za natjecanje
Ishrana na dan takmičenja treba biti raznovrsna i slična načinu ishrane na koji smo navikli. Dalje, treba obezbijediti dovoljnu količinu ugljikohidrata kako ne bi došlo do preranog slabljenja motorne funkcije usljed pada glikogena. Količina  bjelančevina mora biti umjerena kako bi se usporilo pražnjenje depoa glikogena. Na dan takmičenja treba konzumirati namirnice s visokim glikemičkim indeksom, npr. proso, kukuruzne pahuljice, bijelo pecivo, pire krompir, lubenicu i datule. Hrana ne smije biti teška za varenje, a najveći dio bi trebao biti svaren prije početka takmičenja. Zato ona ne treba sadržati celulozu, ali treba sadržati izvjesnu količinu pektina, koji usporava resorpciju šećera. Evo optimalnih primjera obroka sportiste, koji se konzumira 3,5 – 4 sata prije takmičenja:
- 150 g paste s paradajz sosom
- 60 g kuhane ribe ili piletine
- 2 krompira srednje veličine (prelivena limunom i peršunom)
- 200 g soka od narandže ili drugog svježe cijeđenog soka.
Tako se nećete osjećati kao košarkaš Brisbane Bulletsa, Leroy Loggins, tokom polufinala 1986. godine: “Nije mi bilo dobro već u prvoj polovini. Čovječe, kako mi je bilo loše. Pojeo sam tri parčeta pizze tik prije utakmice i to me oborilo.”
Nakon takmičenja jede se ‘hrana za oporavak’. Prvi je prioritet nadoknaditi izgubljenu tečnost, bilo u formi vode ili sportskih pića. Najbolji način da se odredi količina tekućine koju treba vratiti organizmu je vaganje prije i nakon fizičke aktivnosti, te na svaki izgubljeni kilogram treba popiti litar tečnosti. U roku od 15 minuta treba uzeti i voće ili sok kako bi se održao nivo glikogena. Kombinirani obrok ugljikohidrata i protein u omjeru 1:4 u roku od dva sata po završenoj aktivnosti udvostručuje rast inzulina i vraća snagu tijelu. Nije pametno pretjerati s bjelančevinama, jer usporavaju oporavak. Hidratacija i sportski performans Voda je ključni element zdravog života. Ona pomaže transport hranljivih tvari i izbacivanje toksina, vlaži zglobove i tkiva, regulira tjelesnu temperaturu tokom znojenja i poboljšava probavu. Što duže vježbate, to je vašem tijelu potrebnija odgovarajuća vrsta pića. Profesionalci su u slučaju konzumiranja previše vode izloženi opasnosti od stanja koje nazivamo “intoksikacija vodom”. Zvuči skoro nevjerovatno, međutim, sportski radnici sve češće se susreću s ovim terminom. Previše vode i znojenja može opasno spustiti nivo natrija u tijelu, što može biti i fatalno! Najopasnije je to što su simpromi slični dehidrataciji pa se lako greškom uzme još više vode! Zato, ne pijte više nego što se znojite, a kod težih i dužih treninga obavezno uključite izotonična pića i slan obrok nakon treninga.

Sportista, a vegetarijanac?
Ako ne jedete meso, možda će vam biti malo kompliciranije osmisliti adekvatan način unosa proteina. Ono na što trebate obratiti posebnu pažnju je unos željeza, cinka i vitamina B12. Proteine ćete najlakše dobiti iz grahorica, mliječnih proizvoda s manje masnoće i kikirikijevog putera. Vegeterijanci su vrlo izloženi riziku od anemije, i to iz razloga što se željezo najlakše apsorbuje iz mesa, dok je suprotno vjerovanju špinat prepreka u apsorpciji željeza. Kakva ironija! No, ono što trebate uraditi da pomognete tijelu je konzumiranje namirnica bogatih željezom s C vitaminom. Najbolji su izvori integralne pahuljice, zeleno lisnato povrće, smokve, leća i
sušene marelice. Ako uz ovo dodate čašu limunade, problem je riješen. B12 već predstavlja ozbiljan problem: ovaj vitamin nalazi se isključivo u mesu. Zato vegetarijanci moraju uzimati nadomjestak B12 u formi tableta ili jesti ‘funkcionalne namirnice’ (pogledaj str. 46-48), npr. sojino mlijeko i žitarice s dodatkom B12. Ako jedete jaja, mlijeko i jogurt, onda na taj način možete osigurati potrebne količine.

Najstariji korišteni začin u Evropi
Kim, kumin ili ćurukot, kako ga u narodu nazivaju, najstariji je korišteni začin u Evropi, a možda i u svijetu. Pronađen je čak i u neolitskim sojenicama. Upotrebljava se za slana i slatka jela, hljeb i likere. Miris sjemena vrlo je aromatičan, a okus ugodan i grije. Korijen ima ista ali nešto blaže izražena svojstva mirisa i okusa. Kim je evropska, do 1 m visoka divlja ili vrtna dvogodišnja biljka štitarica, koja u prvoj godini razvije perjaste prizemne listove slične korjenčićima, a u drugoj godini nikne u donjem dijelu bujno cvjetonosno stablo sa bijelim do ružičastim cvjetovima koji tvore štitce. Plod je sitan, duguljast, rebrast i srpasto zavijen. Kim procvjeta već u aprilu, prvi među štitaricama. Raste kao korov svuda po livadama, posebno planinskim. Cijela biljka je mirisna. Sije se u martu, aprilu ili junu. Kim traži humoznu ilovaču zaklonjenu od vjetra. Kim je rasprostranjen po cijeloj Evropi, uglavnom raste divlje, ali se u velikom opsegu kultivira. Uzgaja se u Holandiji, koja pored ostalih zemalja opskrbljuje i američko tržište, zatim u Njemačkoj, Švedskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Italiji i Španiji. Uzgaja se na velikim površinama i u Rusiji, Češkoj i Maloj Aziji. Zanimljivost: Karlo Veliki je preporučio kim u svom Capitulare de villis kao poljoprivrednu kulturu, a Ludw der Fromme je odredio da kim raste na njegovim poljima.

Ljekovita svojstva
Kim ima lagana podražajna svojstva, zagrijava i jača želudac, pospješuje probavu i izlučivanje mokraće. Posebno se preporučuje ženama, jer pospješuje menstruaciju i smiruje grčeve materice, olakšava porođajne bolove i sam porođaj te pospješuje izlučivanje mlijeka za vrijeme dojenja. Potiče rad želuca i žučnog mjehura. Djeluje umirujuće na crijeva i odličan je karminativ (sredstvo protiv nadimanja i gasova), a djeluje blagotvorno na čitav digestivni trakt - ublažava grčeve i tjera vjetrove. Koristi se kod osjetljivog želuca, grčeva, napuhanosti s jakim vjetrovima, ujeda otrovnih životinja, kao oblog kod krvarenja iz nosa, kod crijevnih smetnji osobito kod djece i dojenčadi kada se žale na bol u trbuhu i na grčeve. Ulje kima snažno utiče na crijevne bakterije, jer prije svega sprečava razvoj bakterija koje uzrokuju nepravilno rastvaranje hranjivih tvari i nastanak raznih otrova u crijevima. U narodnoj medicini se njegov čaj koristio kod porođaja i za poboljšavanje dojenja. Carvi fructus - plod kima koristi se u različitim ljekovitim pripravcima, a iz njih se dobiva i ljekovito eterično ulje koje se koristi kao djelatna tvar u mnogim farmaceutskim preparatima. Stari Grci dodavali su ga svim lijekovima kako bi ubrzali njihovo djelovanje. Zanimljivost: Muhammed a.s. u jednom hadisu koji navodi Buhari kaže: „Ćurukot sadrži u sebi lijek za svaku bolest, osim za smrt.“

Zanimljivost: Uzgajivači golubova kažu da pripitomljeni golubovi nikad neće odlutati ako u gajbi imaju pečeno tijesto s kimom.

Savjet: Plodove kima treba čuvati u suhim i zatvorenim staklenim spremnicima, zaštićenim
od svjetlosti.

Djelovanje:
• karminativ - protiv nadimanja i probavnih tegoba
• stomahik - protiv bolova u želucu
• ekpektorans - pospješuje iskašljavanje
• tonik i afrodizijak - regulira ciklus mjesečnice
• laktogen - pospješuje izlučivanje mlijeka
• antiseptik - zaustavlja razmnožavanje
mikroorganizama
• diuretik - stimulira funkciju bubrega.
Indikacije:
• Probavni sustav - protiv želučanih i crijevnih
tegoba, nadimanja i grčeva
• Dišni sustav - gripa, prehlada, produktivni kašalj
• Urogenitalni sistem - regulira ciklus mjesečnice,
pospješuje laktaciju i normalnu funkciju mokraćnih
puteva
• Koža - eterično ulje u oblozima djeluje antiseptički.
Gusto zanimljivost: Kim se dobro kombinira s kamilicom,
korijanderom, anisom, komoračem, metvicom i koprom u
pripravcima za poboljšanje probavnih smetnji.

U kulinarstvu
Kim je začin jake arome, pa ga koristite u malim količinama. Kad se spominje u receptima, obično se misli na sjeme kima. U kuhinji je kim nezamjenjiv pri pripremi teško svarljivih namirnica, kao što su kupus i svinjetina, jer olakšava varenje i uklanja prenadutost. Kimom se, također, začinjavaju i neka jela od krompira, supe, umaci, svježi kupus, cvekla i skuta. Posipajte ga preko teškog mesa kao što je guščije ili pak u mađarske gulaše. U vodu u kojoj kuhate kupus dodajte malo kima da umanji neugodan miris. Dobar je i u pitama od jabuka, keksima ili siru. Sjemenke kima su omiljeni začin za raženi hljeb i slano pecivo. Samljeveni kim sadrže i neke vrste kobasica, a stavlja se u razne namaze i vrlo je cijenjen dodatak slanom pecivu. Kim je odličan začin za povrće i mahunarke jer naglašava prirodnu slatkoću ovih namirnica i neutralizira njihovu oporost i sklonost ka stvaranju gasova u crijevima. Zbog toga se naširoko koristio u antičkoj Grčkoj i starom Rimu, gdje je postojao običaj da se na stolu drži posudica sa indijskim kimom, kao što se danas drži biber. Ovaj običaj se i do danas održao u Maroku. Pored sjemenki kima, za začinjavanje supa možemo koristiti i mlado lišće kima, debeli mesnati korijen možemo kuhati i jesti kao povrće, sa šećerom i drugim začinima pripravlja se liker od kima, a također se može destilovati i rakija od kima.

Najstariji korišteni začin u Evropi
Da nije bilo bibera, historija vjerovatno ne bi bila ovakva kakvom je danas poznajemo. Najviše zbog njega su Evropljani tragali za morskim putevima ka Istoku, otkrivajući pritom nove zemlje i šireći kolonijalna carstva. Prošlost ove jednostavne bobice je slavna, ali i sadašnjost je cijeni kao nezaobilazan i izuzetno vrijedan začin u svakoj kuhinji. Dragocjeni začin iz Indije Poznato je da su još stari Grci upotrebljavali biber kao dodatak hrani, ali i kao lijek. Hipokrat ga je preporučivao pomiješanog sa medom i sirćetom, prvenstveno ženama, a prvo spominjanje bibera datira još od 4. stoljeća prije Krista. U Indiji, koja se smatra njegovom domovinom spominje se i u čuvenom epu Ramajana. Pod nazivom maricha, crni se biber na sanskritu preporučavao kao sredstvo protiv povremenih probavnih smetnji i hemoroida. No, Indijci su osim crnog upotrebljavali i bijeli biber te ingver. Bio je to dragocjen začin poput soli, a njegova je vrijednost porasla zbog potražnje u Rimskom Carstvu. Arapi su se obogatili opskrbljujući Rimljane biberom, a rimski trgovci hranom često su miješali bobice borovice s bobicama bibera kako bi biber duže trajao, a oni više zaradili. U prvom vijeku dopremali su ga brodovima, a kasnije, kad su kineski carevi uspostavili kopneni put poznat kao Put svile koji je dosezao do njihovog carstva, finu tkaninu i mirisne začine plaćali su velikim bogatstvom u zlatu i srebru. Za biber se nisu cjenkali, davali su koliko se tražilo. Jer, osnovno pravilo rimske kuhinje nalagalo je da se u svako jelo stavlja biber, čak i u mlijeko, med i kolače. Ljuti dodatak pojačavao je apetit i uticao na probavu, a kuhari su otkrili da jačinom okusa i mirisa koji tjera na kihanje prikriva i neprijatan zadah ustajalog mesa.

1 kg bibera = 1 kg zlata Biber se nije samo skupo plaćao, već se njime i plaćalo. Poznato je da je Alarih I, kralj Vizigota, prije nego što je 410. godine osvojio i poharao Rim, ponudio carskim namjesnicima da plate otkupninu kako bi poštedio grad. Naravno, ponuda je bila sramotna: uz tovare dragocjenosti, pohlepni Alarih I tražio je i 1.500 kilograma bibera! Vrijeme koje je prolazilo nije uticalo na omiljenost bibera niti je potreba za njim opadala, čak ni u srednjem vijeku. Iako je cijena bobičastog začina iz Indije bila visoka, uz so i sirće, biber se naveliko upotrebljavao za očuvanje hrane, posebno mesa. Jedno vrijeme biber je vrijedio cjelokupnu svoju težinu u zlatu, a primjerice, u Veneciji u 15. stoljeću postojao je i propis protiv falsificiranja bibera. I bogati i siromašni htjeli su da ga imaju. Tako je biber dugo bio platežno sredstvo mnogih zanatskih i poljoprivrednih usluga. Cijenjen je bio otprilike koliko i srebro, tako da je pola kilograma vrijedilo dvije do tri nedjeljne seljačke nadnice. U mnogim su se zemljama nameti, porezi, carine, otkupnine za kmetove i rente, plaćali ili prebijali pomoću bibera. Njime se plaćao i prijevoz preko rijeke, a još dugo nakon ukidanja takvog plaćanja ljudi su govorili o plaćanju ili carinjenju biberom. Pretpostavlja se da je prvu biljku bibera u ranom srednjem vijeku ugledao Kosmas Indikopleustes u 6. stoljeću negdje na arapskoj obali, te se tako smatra prvim Evropljaninom koji je zakoračio u zemlju papra. Brojni su zapisi arapskih putnika i geografa koji spominju biber, a u 13. stoljeću ga je zapazio i slavni Marco Polo koji spominje crni biber kod Melibara, Gazurata i Quilona, bijeli kod malajskog otočja te njegovu veliku potražnju u Kini. Monopol na začine, koji su uveli Portugalci nakon otkrića morskog puta do Indije, zapravo je bio monopol na biber. Na svakom svom putovanju Vasco da Gamas je u Portugal dovozio ogromne količine bibera. Proizvodnja bibera polako je odmicala iz Indije prema zapadu, ali i prema istoku – prema Sumatri, malajskom otočju, Tajlandu i Borneu, a iz Timora i Macaoa u Brazil su ga prenijeli jezuiti, odakle se vrlo brzo proširio i na druge krajeve.

U narodnoj medicini
Biberu su se nekad pripisivala i ljekovita svojstva. Tako se crni biber zbog tvari koje peku i mirišu, koristio za podsticanje rada probavnih organa, a upotrebljavao se i kao lijek protiv visoke temperature, želučanih tegoba i upale grla. Ponekad su se od njega priređivale i masti za mazanje krasti u kosi. Bijeli biber se koristio u narodnoj medicini, i to u liječenju hemoroida, pa se za jednokratnu upotrebu pripisivalo 5 do 15 zrna. U novije vrijeme, biber je nestao iz medicine i uglavnom
se koristi kao začin jelu.
Savjet: Biber posjeduje ljekovito djelovanje na probavu što uveliko potpomaže kod varenja, a stimulativno djeluje i na krvotok.

Tropska penjačica Piper nigrum
Biber potječe iz indije, tačnije iz ekvatorijalnih šuma Indije, ali se za bobice s obale Malabar misli da su najbolje, budući da tamo godišnje padne 120 – 350 cm kiše, a temperatura se kreće između 10 i 40° C. Već prije 2.000 godina odatle se raširio na Malajski poluotok i susjedne indonezijske otoke, kasnije i u Brazil, gdje su nastale goleme plantaže bibera koje se mogu uspoređivati s najvećim svjetskim proizvođačima - Indijom, Indonezijom i Malezijom. Biber je višegodišnja tropska penjačica koja se penje po drveću. Može narasti 5 – 10 metara u visinu i treba oko osam godina da dosegne zrelost, a nakon toga će, u dobrim uvjetima, nastaviti davati plodove do 20 godina. Stablo joj je glatko s tamnozelenim, jajolikim, na kraju ušiljenim listovima i malim cvjetovima iz kojih se razvijaju okrugli plodovi. Plodovi su u početku zeleni, a sazrijevanjem pocrvene. Rastu u skupinama od 20 – 30 bobica nanizanih jedna pored druge. Danas postoji više sorti bibera – crni, bijeli, crveni i zeleni, ali svi oni potiču od jedne vrste - Piper nigrum, a razlikuju se samo po načinu obrade. Kao začin koriste se plodovi bibera, a čarobna supstanca koja biberu daje zanosni miris i okus je piperinska kiselina. Bobice mogu sadržavati od pet do deset posto piperina.

Crni, bijeli, zeleni i lažni crveni biber
Crni biber je najljući od svih, dobija se od nezrelih, zelenih bobica koje se poslije berbe suše na suncu dok se ne smežuraju i potamne. Bijeli biber dobija se od potpuno sazrelih crvenih bobica, koje se najprije kvase da bi im se kožica mogla skinuti, a zatim se suše. Zeleni biber dobivamo od zeleno obranih plodova kojima se odgovarajućim metodama sprečava enzimsko djelovanje na zeleni plod, a njihov okus je nešto blaži i sočniji, no nije u potpunosti bez arome. Četvrta vrsta bibera je crveni, čije se zrno, sazrelo na biljci, rijetko nađe izvan domovine. Crveni ili američki biber nam dolazi sa Zapada i s pravim biberom nije ni u kakvom srodstvu. Dom mu je tropska Amerika, a plod je drveta sličnog akaciji, nazvanog lažni biber ili američki biber. To je vrlo dekorativno drvo s kupolastom krošnjom koje često sade i u drvoredima. Na obješenim granama vise grozdovi crvenih plodova, koji po svom obliku i veličini nalikuju na biber, a po okusu puno su manje papreni i aromatični od pravog bibera. Plod crvenog bibera najčešće se nalazi u mješavini začina koji se sastoji od šest mirođijskih zrna, a to su cijele bobice crnog, bijelog, zelenog i crvenog bibera te zrna pimenta i korijandera.

Savjet: Bijeli papar je najljući, ali je bez arome, crni je najaromatičniji, dok zeleni ima najblaže djelovanje.

Biber u kuhinji
Biber je na cijeni zbog svoje tople arome i snažnog okusa, koji daje punoću i ravnotežu mnogim jelima: svinjetini i govedini daje snagu, naglašava delikatni okus jaja i poboljšava suptilni okus morskih plodova. Biber u zrnu je užitak za sva čula. Biber i danas pronalazi put u slatka jela od voća, osobito u ona od krušaka ili jagoda. Zeleni biber može se umiješati u majonezu za upotrebu na morskim plodovima ili na salami s jajima, ili se može dodavati umacima na bazi vrhnja koji se poslužuju uz prženo meso, poput pačijih prsa ili teletine. Zeleni biber se nalazi i u mnogim suhomesnatim proizvodima. Zrnevlje bijelog bibera je ljuće od crnog, ali nedostaje mu miris i aroma. Koristite ga samo ako želite papreni okus, a bez crnih tačkica, recimo u bijelim umacima ili u umacima od vrhnja, jelima od jaja, svijetlim umacima s vrhnjem, slanim varencima ili majonezi. Stoljetni standard načina upotrebe bibera je sljedeći: nekoliko okretaja mlinom za biber neposredno prije posluživanja.

Zanimljivost: Biber je dio fascinantne priče o odnosu između začina, ulja i fiziologije mozga. Biber pomaže u prijenosu hranjivih sastojaka kroz krvnu barijeru u mozgu. Pošto se mozak sastoji od 50 posto masnoće, on se uglavnom hrani visoko kvalitetnim uljima. Prženje svježe samljevenog bibera u organskom ekstra čistom maslinovom ulju ili giju preporučuje se u redovnoj ishrani.

Kardamom – indijski začin, najskuplji na svijetu poslije šafrana
Kardamom (Elettaria cardamomum) je većini ljudi poznat samo kao egzotični začin za kolače i peciva. Tek se odnedavno uzgaja kao sobna biljka, jer bujno i raštrkano lišće unosi posebnu živost u prostor. Kardamom je jedan od najskupljih začina u svijetu, veoma je omiljen u Indiji, a dosta se koristi i u Rusiji i Švedskoj. Najčešće se prodaje mljeven, u prahu, ili kao jedan od sastojaka curry mješavina. Njime se začinjavaju jela od mesa i povrća, u Švedskoj prave posebne pogačice sa kardamomom, a arapski narodi često njime začinjavaju jaku crnu kafu. Ovaj začin je veoma pogodan za pravljenje aromatičnih mješavina, takozvanih ‘masala’, koje se često koriste u indijskoj kuhinji. Pored šafrana, ovo je najskuplji začin na svijetu.
Uzgoj
Kardamom je višegodišnja biljka koja naraste i do tri metra. Na dugim uspravnim peteljkama nosi kopljaste listove dužine 30 do 60 cm. Ima bijele cvjetove s usnom koja je plava s bijelim prugama i žutim rubom. Budući da uspijevaju u sjenovitim šumskim područjima, s prosječnim oborinama od 3,5 m i prosječnom  temperaturom od 23ºC, nije ih lako uzgajati ni brati pa je to razlog njihovoj visokoj cijeni. U sobnim uslovima kardamom uglavnom dostigne jedva nešto više od pola metra. Cvjetanje je moguće dočekati samo u svijetlom, potpuno zagrijanom stakleniku. Međutim, bez cvjetova ova je biljka iz porodice đumbira vrlo lijep ukras. Kod povoljnih uslova iz korjenovih rizoma neprekidno izbijaju novi listovi pa biljka postaje sve bujnija. Primjerci koji vremenom postanu prebujni lako se mogu podijeliti.
Ljekovitost
Kardamom stimulira probavu i koristi se za smirenje u slučaju nadutosti. Travari ga često kombiniraju sa gorkim lijekovima pa ga koriste za sprečavanje grčeva kod uzimanja laksativa.
U kulinarstvu
Tobolac sa sjemenkama koristi se kao začin češće nego pojedinačne sjemenke. Sjemenke mogu biti zelene (ili izbijeljene) ili crne, koje imaju jaču aromu od zelenih, pa se koriste najviše crne. Za najbolju aromu, naribajte crne sjemenke tik pred upotrebu, a dodaju se jelima kao što su curry i razna druga indijska
jela (biryanis, pilaus, dals itd.). Može ga se nabaviti u indijskim trgovinama ili onim sa tropskim začinima.

Ðumbir – egzotični začin s mirisom limuna
Ðumbir (Zingiber officinale) je višegodišnja biljka porijeklom iz jugoistočne Azije. Dostiže visinu i do tri metra i ima šiljate, uske zelene listove i svijetložute cvjetove. Korijenje je mesnato, debljine prsta, do 20 centimetara dugo i veoma aromatično. Aroma korijenja je prijatna sa mirisom po limunu, a okus je slatkasto pikantan i veoma svjež. Ðumbir je veoma ukusan kao začin pa se koristi u razne svrhe, kao dodatak jelima, za pivo, likere itd.
Uzgoj
Tropske biljke, pa tako i đumbir, na otvorenom se mogu uzgajati samo u tropskim krajevima, a u ostalim dijelovima svijeta su popularne kao lončanice. Kada se uzgaja u loncu, đumbir neće dostići svoju prirodnu visinu niti će cvjetati i proizvoditi gomolje. Uzgaja se pretežno zbog svog atraktivnog izgleda i arome.
Ljekovitost
Ðumbir posjeduje antiseptičko dejstvo i smiruje kašalj, zbog čega se koristi kao dodatak toplim napicima tokom zime. Ðumbir također stimulira perifernu i opću cirkulaciju, zagrijava, otklanja grčeve i spazme, stimulira funkciju jetre i snažan je antioksidans. Koristan je kod uklanjanja edema, groznice te raznih mučnina. U kombinaciji sa drugim biljkama pojačava njihovo dejstvo. Ðumbir sa medom je najpoznatiji kućni lijek u Americi za liječenje kašlja kod djece, a sok od svježeg đumbira, pomiješan sa sokom od svježeg bijelog luka i meda, koristi se kao lijek za astmu.
Svježi i sušeni đumbir
Svjež đumbir i sušen đumbir su potpuno različiti po svojstvima, kao da se radi o dvije različite biljke. U kineskoj medicini sušeni đumbir je poznat kao Gan- Jiang, a svjež korijen kao Sheng-Jiang. Svježi korijen se koristi za pojačanje znojenja i izbacivanje toksičnih materija iz organizma, a sušeni se koristi za stomačne bolesti, dijareju, reumatizam, kašalj itd. Ðumbir je i u sušenom i u svježem obliku oficijelna biljka kineske farmakopeje, i kao ekstrakt i kao tinktura. Koristi se u mnogo recepata i biljnih preparata jer ubrzava reakciju biljaka sa kojima je pomiješan. Žvakanje bilo kojeg komada đumbira je djelotvorno protiv bolesti putovanja,
a čaj je dobar za prehlade i gripu.
U kulinarstvu
Pikantni gomolji đumbira važan su sastojak azijske kuhinje. Trebao bi se koristiti samo svjež korijen jer je aroma đumbira u prahu sasvim drugačija. Ogulite kožu gomolja oštrim nožem i sitno ga nasjeckajte ili naribajte, ovisno o receptu. Korijenje se koristi u mnogim istočnjačkim receptima, a stabljike se mogu kristalizirati.
Ostale upotrebe
Tinktura za želudac
Sastojci: 200 g đumbira, 1 l 60%-tnog alkohola
Priprema:
Ðumbir namočimo u alkohol i ostavimo 21 dan na toplom ali tamnom mjestu. Uzimamo 10-20 kapi prije jela za jačanje želuca, apetita i protiv želučanog katara.
Tinktura za masažu
Sastojci: 40 g tinkture đumbira, 2 g ulja origana, 60 g tinkture ruzmarina.
Priprema: Izmiješajmo sve sastojke. Trljamo bolna mjesta s tinkturom kod reumatskih bolesti.
Med i đumbir
Sastojci: 1 kg meda, 500 g đumbira Priprema: Sitno naribani đumbir pomiješamo s medom. Za liječenje kašlja uzimamo 1-3 čajne kašike na dan.

• Prilikom mućenja slatkog vrhnja veoma je bitno da prije mućenja, vrhnje dobro ohladite; ukoliko imate dovoljno vremena, a naročito na visokim spoljašnjim temperaturama, dobro je da prethodno ohladite i posudu, a i metlice za mućenje.
• Čuvajte jabuke na temperaturi od 3 - 5 ºC i na što većoj vlažnosti vazduha, kako se voćke ne bi naborale. Jabuke nemojte da čuvate zajedno sa mrkvom i glavicama kupusa, karfiola itd. Mrkva dobiva gorak okus, a listovi kupusa se odvajaju od korijena.
• Ne perite jagode pod tekućom vodom, jer se nježne voćke lako oštete i gube kako aromu, tako i sok. Jagode su lako kvarljive. Zrele jagode možete da čuvate u pregradi za povrće u frižideru najviše 2 dana.
• Prije dinstanja potopite karfiol oko dvije minute glavom na dole u posoljenu vodu, kako biste isprali eventualno prisutne insekte.
• Badem se najčešće koristi oljušten. Zato stavite neoljušteni badem u vrelu, ključalu vodu i ostavite ih kratko da prokuhaju. Ocijedite ih, operite hladnom vodom, istisnite ih iz ljuske i ostavite ih da se osuše.
• Ukoliko želite novi, drugačije pripremljen puding, koji se kuha, sa snijegom od bjelanceta, bjelance umutite tako čvrsto, da kada zasiječete nožem ostane vidljiv trag. Pjenjačom umešajte snijeg od bjelanaca u vrući puding, inače će se umućen snijeg od bjelanaca rastvoriti i puding će postati rijedak.
• Torte sa slatkim vrhnjem i kremom mogu da se čuvaju 1-2 dana u frižideru. Radi zamrzavanja se preporučuje, da se torte ukrašene slatkim vrhnjem ili kremom prethodno zamrznu, pa tek onda zapakuju, kako se ukrasi ne bi oštetili.
• Otvorene konzerve treba presuti u druge posude. Unutrašnji sloj konzervi se oštećuje prilikom otvaranja, a materijal konzerve mijenja sadržaj.
• Za čiste zavjese - namočite zavjese u toplu vodu, dodajte 5 kapi ulja od lavande, te šoljicu votke. Istom otopinom možete čistiti i kuhinjske aparate.
• Laštenje ručki bit će lakše ako ih operete hladnom vodom u koju ste stavili deterdžent za strojno pranje veša. Nakon toga treba ih osušiti krpom i prebrisati vunenom tkaninom kako bi zablistale punim sjajem.
• Možda je nevjerojatno,ali i crveni luk je dezodorans. Pri lakiranju drvenarije,u stanu se zadržavaju jaki nadražujući mirisi. Kako bi nestali, dovoljno je u svaku prostoriju staviti nasjeckani luk prekriven hrpicom soli. Nakon dva dana luk i so treba baciti, a s njima će nestati i miris laka.